Donacije političarima transparentnije na istoku nego na zapadu Europe

Jesse Pinster i Adriana Homolova (Follow the Money), priredio Oštro

–

Analiza donacija političkih stranaka u zemljama EU pokazala je kako su u periodu od četiri godine primile 941 milijuna eura, od čega je 70 posto novca došlo iz javnosti nepoznatih izvora.

Ilustracija: Follow the Money

Za 70 posto donacija političkim strankama u Europskoj uniji nije poznato tko je donirao taj novac, pokazuje istraga europskih medija. Nedostatak transparentnosti najveći je u moćnim zapadnim zemljama poput Njemačke i Francuske.

Većina zemalja Europske unije ima javnu evidenciju donacija političkih stranaka, međutim, svaka država ima vlastita pravila. Ponekad se obračunava svaki euro i svi donatori su poznati javnosti, no najčešće veliki iznosi ostaju skriveni i nejasno je tko je političkim strankama davao novac.

Nizozemski medij Follow the Money je u suradnji s istraživačkim novinarima iz cijele Europe, uključujući i novinare Oštra, pomno pregledao 1200 godišnjih financijskih izvještaja i 500 tisuća pojedinačnih donacija kako bi se odgovorilo na pitanja koliko eura dobivaju političke stranke u Europi, a da javnosti ne kažu tko je zapravo donator te koliki je jaz u transparentnosti.

U istragu su uključili su stranke u svih 27 članicama Europske unije, koje imaju zastupnike u sadašnjoj sastavi Europskog parlamenta, kao i one, koje imaju razumnu priliku na nadolazećim izborima. Analizirane stranke ukupno su primile 941 milijuna eura donacija u periodu od 2019. do 2022. godine. Za 664 milijuna eura javnost ne zna tko je donirao taj novac.

Najtransparentnije baltičke zemlje 

U zemljama srednje i istočne Europe – od kojih se većina pridružila EU u posljednjih dvadesetak godina – izvještaji o financiranju političkih stranaka su puno transparentniji nego na zapadu. Čini se kako su Baltičke zemlje ogledni primjer kada je u pitanju transparentnost.

Estonija je vjerojatno najtransparentnija zemlja EU. Za trinaest stranaka te zemlje javno su dostupna imena njihovih gotovo 50 tisuća članova te članarine koje plaćaju mjesečno. I najmanje donacije, one od jednog eura, vidljive su svima. Popisi imena i iznosa objavljuju se svaka tri mjeseca. 

U Hrvatskoj političke stranke, nezavisni zastupnici i vijećnici dužni su godišnje predati izvješća o donacijama primljenim tijekom godine koja su javna. Ukupna vrijednost donacija fizičke osobe ne smije prelaziti godišnji iznos od 3,9 tisuća eura godišnje, dok pravne osobe strankama ne smiju donirati više od 26,5 tisuća eura, 13,2 tisuća eura nezavisnim zastupnicima te 3,9 tisuća eura pojedinom nezavisnom vijećniku. Novinarska istraga prevođena platformom Follow the Money analizirala je financijske izvještaje osam stranaka i pokazala kako nema značajnijeg transparencijskog jaza između primljenih donacija i javno objavljenih imena donatora.

U Poljskoj, Češkoj i Rumunjskoj situacija je gotovo jednako transparentna. Svake godine objavljuju se sve donacije i njihovi donatori – često su zakopani duboko u financijskim izvještajima i skenirani naopako, ali su javni.

»Činjenica da su te zemlje željele postati dijelom Europske unije bio je snažan poticaj. Na ovaj način su mogle pokazati da su prevenciju korupcije shvatile ozbiljno«, rekao je Wouter Wolfs, belgijski politolog sa Sveučilišta Leuven.

Skriveni donatori

Na drugom kraju spektra su zemlje poput Francuske i Belgije u kojima se ne objavljuje niti jedno ime donatora.

U Francuskoj iza toga stoji briga o privatnosti. U toj je zemlji tako tijekom četiri analizirane godine 47 milijuna eura otišlo na račune 11 nacionalnih stranaka, a da javnost ne zna tko stoji iza toga novca. A i ta je brojka samo vrh francuske sante leda. Budući da postoji mnogo malih regionalnih i lokalnih stranaka koje također primaju donacije, ukupan iznos anonimnih donacija u Francuskoj je, kako pokazuju vladini podaci, više od tri puta veći. 

Ponekad ima smisla zaštititi identitet donatora, ustvrdio je Fernando Casal Bertoa, izvanredni profesor na Sveučilištu u Nottinghamu, na primjer u autoritarnoj zemlji u kojoj su ljudi koji podržavaju opoziciju u opasnosti od progona. Ali u Europskoj uniji to nije slučaj, rekao je.

»U Francuskoj, koja je konsolidirana demokracija, [tajnost identiteta] ne bi se smjela događati«, rekao je.

U Španjolskoj je situacija slična. Tamo se imena donatora  javno objavljuju samo ako je donacija veća od 25 tisuća eura.

Međutim, postoji rupa u zakonu da se zaobiđe čak i to pravilo – bilo koji član stranke može dati više od 25,000 eura i u tom se slučaju pravila o donacijama ne primjenjuju. Tako političari i stranački članovi uplaćuju milijune eura u stranačke blagajne. Stranka premijera Pedra Sáncheza, socijaldemokratski PSOE, svake godine u blagajni ima preko 11 milijuna eura – a da ne mora otkriti tko je stvarni donator.

Njemačka - zemlja s najviše anonimnih donacija

U najvećem europskom gospodarstvu, Njemačkoj, imena donatora se objavljuju samo ako netko političkoj stranci uplati više od 10 tisuća eura. No u blagajne njemačkih stranaka novac se ponajviše slijeva u manjim iznosima. Naime, strankama je dopušteno da za iznose manje od 500 eura ne moraju znati odakle taj novac dolazi. Ako je donacija između 500 i 10 tisuća eura, stranka mora obavijestiti parlament koji onda može dodatno istražiti donacije – dok ostatak društva ostaje u neznanju.  Otprilike 75 posto analiziranih donacija koje su anonimne pripada njemačkim strankama.

Prema politologu Wolfsu, jedan od problema je i potencijalan utjecaj donatora na političke stranke. Kako bi se ono ograničilo, Wolfs smatra da se treba postaviti gornja granica iznosa donacija.

Njemačka ne ograničava donacije, kao ni sedam drugih zemalja – Danska, Švedska, Mađarska, Irska, Luksemburg, Estonija i Bugarska. Sve ostale zemlje postavljaju gornju granicu, ali ograničenja variraju između 500 eura – u Belgiji – i 300 tisuća eura u Slovačkoj. 

Međutim, dio problema, rekao je Wolfs, jest to što tijela odgovorna za provjeru financijskih računa stranaka nisu uvijek neovisna. Čak i kada postoji neovisno tijelo koje provjerava financije, komentirao je Wolfs, postoji još jedan problem: gotovo sva revizorska tijela u Europi, koja se bave političkim financiranjem, nemaju dovoljno sredstava.