Bojana Pavlović: »Kada ste svima poželjni, znači da ne radite ovaj posao kako treba«

Ema Grgić
_

 U novom intervjuu Oštrove rubrike Novinarski vjetrokaz razgovaramo s Bojanom Pavlović iz srpskog KRIK-a, nezavisnog istraživačkog portala koji se zbog projekta »Prosudi ko sudi« našao na meti sutkinje.  

Foto: Bojana Pavlović

U svibnju ove godine na adresu srpskog istraživačkog portala KRIK stigla je tužba sutkinje Kaznenog suda u Beogradu Dušanke Đorđević podignuta protiv novinarke Bojane Pavlović i glavnog urednika Stevana Dojčinovića. Osim novčane odštete, tužbom se traži i zatvorska kazna te zabrana bavljenja novinarstvom za Pavlović i Dojčinovića. Kako bi se odredio epilog ove tužbe, 12. lipnja počelo je suđenje.

U pozadini ovog poteza nalazi se KRIK-ova baza podataka Prosudi ko sudi, koja se sastoji od profila više od 50 sudaca koji se bave slučajevima kriminala i korupcije, a među kojima je mjesto zauzela i sutkinja Đorđević.

Profile čine osobni podaci sudaca, informacije o njihovoj profesionalnoj karijeri, ključni predmeti u kojima su sudili, rad izvan sudstva te imovina koju posjeduju. Cilj projekta za koji je KRIK inače dobio svjetsku nagradu Sigma za najbolje podatkovno novinarstvo, povećanje je transparentnosti rada sudaca.

»Institucije čine ljudi i oni moraju biti odgovorni za odluke koje donose. A u Srbiji su suci bezimeni, zaštićeni i nedodirljivi«, rekla je za Oštro Bojana Pavlović, novinarka KRIK-a.

S obzirom na to da je sutkinja Đorđević državna službenica, njezina tužba predstavlja udžbenički primjer strateških tužbi protiv djelovanja javnosti (eng. SLAPP). Ovakav čin jasan je pokušaj zastrašivanja i cenzure, koji se kosi s ustavnim pravom slobode medijskog izvještavanja, a kojeg u Srbiji ionako nedostaje.

Na ljestvici medijskih sloboda organizacije Reporteri bez granica Srbija se nalazi na 98. mjestu od mjerenih 180 zemalja svijeta. Od zemalja jugoistočne Europe lošiju poziciju zauzima samo Albanija, i to za jedno mjesto iznad.

Nepostojanje medijskih sloboda u Srbiji jasno govori činjenica da KRIK trenutno ima 16 aktivnih SLAPP-slučajeva, u razgovoru je istaknula Pavlović.

O pojedinostima tužbe sutkinje Đorđević te kako ona reflektira slobodu medijskog izvještavanja i stanje srpskog pravosuđa, kako se odvijao rad na bazi »Prosudi ko sudi« te kakvog utjecaja ona ima na širu javnost, Oštru je ispričala Bojana Pavlović.

Možete li objasniti okolnosti tužbe sutkinje Đorđević?

Sutkinja Đorđević je u svom profilu u bazi vidjela povredu prava na privatnost te smatra da se objavom njezina imena, sudske funkcije i posjedovanih nekretnina nacrtala meta na njezinim leđima.

Pritom naglašavam neutemeljenost takvih izjava jer u bazi nema informacija koje bi na bilo koji način mogle ugroziti sigurnost sudaca ili njihovih obitelji. Ime i položaj sutkinje Đorđević su javni, a njezina biografija dostupna je na mrežnoj stranici suda na kojem radi. Svi naši podaci prikupljeni su na temelju Zakona o pristupu informacijama od javnog značaja ili su pronađeni u javnim bazama podataka. Također, prije objavljivanja profila kontaktirali smo svakog od sudaca i već tada je sutkinja Đorđević izjavila da će poduzeti daljnje korake ako nastavimo s radom.

Što je na kraju i učinila. Pokrenula je parnični postupak kojim traži novčanu odštetu te kazneni postupak kojim zahtijeva da moj urednik i ja odslužimo desetomjesečnu zatvorsku kaznu i dobijemo dvogodišnju zabranu bavljenja novinarstvom. Također nalaže i da se njezin profil u bazi izbriše te da joj se mi ispričamo.

Mi na to, naravno, nismo pristali, niti ćemo, zbog čega smo sada u procesu kaznenog postupka. Pritom naglašavam ozbiljnost ovakve SLAPP-tužbe zbog toga što ona dolazi od visokopozicionirane sutkinje, a nama će suditi oni koji su rangirano ispod nje i koji je najvjerojatnije poznaju.

Što ovakav primjer govori o slobodi izvještavanja u Srbiji?

Slobode izvještavanja u Srbiji nema već dugo, a medijska scena je u potpunosti polarizirana. S jedne strane su većinski provladini mediji, koji su u potpunosti politički instrumentalizirani, odnosno prikazuju iskrivljenu ili pak u potpunosti lažnu sliku stvarnosti. S druge strane je uistinu mali broj nezavisnih medija, a tu uključujem i svoju organizaciju, koji imaju ‘luksuz’ pisanja onako kako nešto jest. To, međutim, nosi svoju težinu, što se može vidjeti iz mnogih tužbi koje nam stižu i protiv kojih se borimo.

Reakcije na tužbu sutkinje Đorđević bile su jasan odraz stanja medijske scene u zemlji. Komentari provladinih medija izostali su u potpunosti, dok nas je nezavisna scena ujednačeno i vrlo glasno podržala.

Moram, međutim, naglasiti kako, osim što ova tužba predstavlja jedan oblik pritiska, zastrašivanja i pokušaja cenzure rada novinara, u ovom je slučaju uistinu vrlo zabrinjavajuća jer dolazi s iznimno važne pozicije, one državne. Stoga samo služi kao nit vodilja svakom nositelju vlasti da može postupiti na jednak način.

Kako je nastala baza »Prosudi ko sudi«?

Ideja o stvaranju baze javila se kao logičan nastavak našeg dugogodišnjeg praćenja najvažnijih suđenja u zemlji te uočavanja trenda sve većih nelogičnosti i propusta i oslobađajućih presuda visokoprofiliranih kriminalaca.

S obzirom na to da se do trenutka objave prve faze naše baze potkraj 2020. godine nitko u Srbiji nije doticao rada sudaca, naš je cilj bio povećati njihovu transparentnost, odnosno približiti javnosti rad sudaca, nositelja vlasti o kojima se u Srbiji najmanje zna. Suci srpskih sudova obično su, naime, vrlo nedodirljivi, samouvjereni i uvijek odašilju jednu poruku novinarima kako oni ne znaju dovoljno da bi mogli proučavati i ocjenjivati njihov rad. Mi, međutim, smatramo da građani moraju biti informirani o tome što i kako suci rade kako bi sami mogli procijeniti tko su ti ljudi koji donose odluke, odnosno da »prosude ko sudi«.

Na koji način izazovi rada na bazi odražavaju stanje srpskog pravosuđa?

Može se reći da je karakteristika srpskog pravosuđa sakrivanje sudaca iza institucija. Drugim riječima, nikad nisu suci ti koji donose odluke i presude, nego je to određeni sud. Posljedično se stvara narativ kako se njihovo ime ne smije ni spominjati.

Iako je bilo sudaca koji su u potpunosti bili otvoreni i susretljivi, načelno je bio prisutan otpor i nerazumijevanje polazišta i svrhe našeg istraživanja. Čak je i Društvo sudaca Srbije, strukovno udruženje čiju smo podršku očekivali, iskazalo negativne komentare prema našem radu.

Također, iako suci imaju obavezu prijavljivati imovinu Agenciji za sprječavanje korupcije, ona se pod izgovorom osiguravanja njihove zaštite ne objavljuje. Stoga i sama država pruža veo zaštite sucima.

Najveći problem s kojim smo se susreli bio je nedostatak digitalne arhive sudskih postupaka te kontinuirano opstruiranje nadležnih institucija svakog našeg pokušaja dolaska do potrebne dokumentacije.

Nebrojeno smo puta dobili odgovor da dokumentaciju ima samo jedno tijelo vlasti ili pak da je poplavljena, uništena ili izgubljena. A kada bismo i uspjeli dobiti traženu dokumentaciju, podaci u njoj često su bili vrlo šturi i nepotpuni.

Kako vidite utjecaj baze »Prosudi ko sudi« na javnost?

U institucionalnom kontekstu, bojim se da je nepostojeći. Na primjer, tijekom prve faze projekta otkrili smo kako kod jednog suca postoji izraziti nesrazmjer u osobnim prihodima u odnosu na njegova ulaganja. Do danas se ništa nije poduzelo po tom pitanju. Nijedna institucija nije pokrenula istragu, nijedna izvanredna kontrola nije provedena, nijedno tužiteljstvo nije preuzelo slučaj. Tako da su ljudi o kojima pišemo uistinu zaštićeni u potpunosti, a ono čemu se jedino možemo nadati je da obrazujemo i informiramo širu javnost.

I u tom smislu pomaka uistinu ima. Sada se u bilo kakvim javnim raspravama poziva na informacije upravo iz naše baze. Postala je navika da se pri izvještavanju o nekom sudskom postupku obavezno navode i tko su suci. Također, po komentarima na društvenim mrežama vidim da su građani mnogo više obaviješteni i zainteresirani nego što su bili ranije. Stoga smatram da smo zbilja napravili vrlo dobar korak naprijed i da se o tim ljudima počelo govoriti.

Koji je vaš savjet kako se nositi sa SLAPP-om?

SLAPP funkcionira tako da ga u početku ne smatrate SLAPP-om, nego mislite da ste zbilja negdje pogriješili. Kada, međutim, počnete preispitivati svoj rad i provjeravati svaki svoj korak, shvatite da takve tužbe funkcioniraju upravo na takav način.

Ljudi bliski vlasti sve se češće okreću tužbama jer im preostaju kao jedina mogućnost. Jer kada ih suočite s nepobitnim dokazima, jedino za što se mogu hvatati su sitnice. Stoga koliko god razlozi za tužbu bili apsurdni, bit će ih.

Iako to nije nešto na što bismo se trebali naviknuti, takvi nam primjeri upravo govore da radimo dobar posao i pomičemo one granice koje određeni moćnici pokušavaju zadržati na mjestu. Stoga dokle god se pridržavamo svih etičkih i profesionalnih standarda, moći ćemo se izboriti sa svim.