O azbestu malo tko vodi računa
Ante Pavić
—
Najnovija istraživanja pokazuju da je broj smrti uzrokovanih azbestom u svijetu višestruko veći od službenih brojki, što je i posljedica nedovoljne zainteresiranosti nacionalnih vlada da efikasno zaštite zdravlje građana
U Hrvatskoj ne postoje službeni podaci ni o približnom broju zgrada koje sadrže azbest. Foto: Oštro
Kad Grgo Mandić iz Vranjica nakon buđenja ponekad osjeti bol u prsima, pomisli da se probudila začahurena smrtonosna čestica zabijena u njegovim plućima.
»Sve je dobro dok se ne počnu stvarati čirići. Onda mi preostaje još samo oko godinu dana života«, kaže.
S tom strepnjom živi već dva desetljeća, otkako su mu liječnici dijagnosticirali azbestozu, neizlječivu i ponekad smrtonosnu bolest koju je zaradio radeći u Salonitu od 80-ih godina prošlog stoljeća, tvornici azbestnih proizvoda nedaleko od svoje kuće.
Vranjic je malo mjesto, poluotok na kojemu živi nešto više od tisuću stanovnika, od kojih su mnogi od njih radili u Salonitu, proizvođaču građevinskog materijala od azbesta.
Mandić govori da 80-ih godina nitko od radnika nije bio svjestan opasnosti rukovanja s azbestom, azbestne prašine bilo je svugdje u pogonu, koju bi mnogi, osim u plućima, nosili kući i na svojim radnim odijelima.
Nad tvornicom je 2005. godine otvoren stečajni postupak koji još traje te danas nekolicini zakupnika iznajmljuje prostor unutar tvornice.
Prema dokumentima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost iz prosinca 2021. godine, na prostoru tvornice te u neposrednom okolišu uz tvornicu je i dalje ostalo značajno onečišćenje od azbesta.
Pojedine kuće u Vranjicu i danas su pokrivene krovovima koji nalikuju na valovite salonitne ploče.
Mandić uvjerava da se većina azbestnih ploča na starim krovovima zbog vremena i atmosferskih utjecaja stanjila za najmanje dva milimetra, ostaju mali izdanci koji su najopasniji.
»Čestice azbesta su neuništive, netko će ih udahnuti i razboljeti se«, tumači Mandić.
Bez ikakve statistike
Bolest i smrt koji vrebaju od oku nevidljivih azbestnih čestica nije ograničena samo na Vranjic. Azbest, čija je upotreba u Hrvatskoj zabranjena 2006., ugrađen je u brojne zgrade po cijeloj državi i desetljećima se koristio kao kvalitetan pokrov ili vezivni materijal.
Oni nisu problem sve dok ih vijek trajanja i atmosferske prilike ne počnu uništavati, pretvarajući ih u prah kojim se sitne čestice potom šire okolinom. Dovoljno je udahnuti česticu, ne veću od nekoliko mikrometara i biti osuđen na tešku kroničnu bolest ili smrt.
Iako je od 2005. u EU zabranjeno proizvoditi sve oblike azbesta, on je i dalje prisutan u starijim zgradama te je u nekima od njih azbestni materijal prešao vijek trajanja. Međutim, u Hrvatskoj ne postoje službeni podaci ni o približnom broju zgrada koje sadrže azbest.
Pravilnik o građevnom otpadu i otpadu koji sadrži azbest iz 2016. godine propisuje da građani lokalnim jedinicama dostave podatke o azbestu u svojim domovima nakon javnog poziva da to urade.
Te podatke, kaže Pravilnik, gradovi i općine šalju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Međutim, iz Fonda su nam odgovorili da oni nemaju te podatke i da se obratimo Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja koji je Oštru poručio da nije nadležan za te informacije.
Grgo Mandić pokazuje razbijene tegle od cvijeća u Vranjicu, za koje tvrdi da su načinjene od azbesta. Foto: Oštro
Nemaju ih ni najveći gradovi u Hrvatskoj. Oštro je poslao upite upravama pet najvećih gradova u Hrvatskoj, no jedino su iz Rijeke poslali statistiku o azbestu na javnim zgradama. O onima u privatnom vlasništvu nemaju podataka.
U Rijeci tako postoji još 27 zgrada javne namjene, u vlasništvu ili suvlasništvu Grada, koje sadrže azbestne materijale. U posljednjih devet godina, sa 13 javnih zgrada uklonjen azbest.
Zadar i Split uopće ne raspolažu bilo kakvim podacima, a iz Zagreba su samo javili da se azbestni pokrov javnih zgrada u vlasništvu Grada skida i zamjenjuje kad se na njima provodi energetska obnova.
Prema spomenutom Pravilniku, građani mogu predati građevinski otpad koji sadrži azbest jednom od 13 ovlaštenih sakupljača azbestnog otpada ili donijeti ga direktno na odlagališta otpada koja imaju posebne kazete za zbrinjavanje ovog azbestnog otpada.
U njma je, prema podacima Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, od 2011. do 2020. zakopano 62 tisuće tona azbestnog građevinskog otpada.
U Gradu Zagrebu naglasili su da u Hrvatskoj još uvijek nisu ispunjene sve pravne pretpostavke za sustavno rješavanje problema sanacije azbesta, a isto tvrde i u Fondu.
Naime, Zakon o održivom gospodarenju otpadom iz 2021. godine propisuje da Vlada mora donijeti uredbu kojom se određuje visina naknade za odlaganje građevinskog otpada. Vlada taj podzakonski akt još uvijek nije donijela zbog čega Fond nema prihoda kojim bi osigurao financiranje sustava gospodarenja građevinskim otpadom koji sadrži azbest.
Fond je ranijih godina građanima sufinancirao troškove odlaganja azbestnog građevnog otpada, ali je 2016. godine ostao bez novca za tu svrhu i čeka Vladinu uredbu da nastavi sa sufinanciranjem.
To znači da građani danas moraju plaćati zbrinjavanje otpada koji sadrži azbest, osim ako ne prelazi masu od 200 kilograma. Toliko mogu besplatno odložiti svakih šest mjeseci. Primjerice, cijena zbrinjavanja tone građevinskog otpada koji sadrži krutin azbest na odlagalištu otpada Diklo iznosi 1.100 kuna.
Državna inspekcija zaštite okoliša od 2010. godine 136 puta je nadzirala zbrinjavanje otpada koji sadrži azbest te je u 90 slučajeva utvrdila nepravilnosti.
I Vranjićan Mandić još uvijek ima azbestne ploče na krovu svoje kuće. Želio bi ih ukloniti, ali kaže da je njihovo uklanjanje u ovom trenutku preveliki financijski zalogaj za njega.
Smrtonosniji nego što se mislilo
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), azbest je u razdoblju od 2005. do 2020. godine odnio 1346 života u Hrvatskoj, najviše u Splitsko - dalmatinsko i Primorsko-goranskoj županiji u kojima su se nalazili pogoni za proizvodnju proizvoda od azbesta ili brodogradilišta.
Dr. Jukka Takala, bivši predsjednik Međunarodne komisije za zdravlje na radu i stručnjak za azbest izjavio je EUobserveru da smatra da je novi val smrti u svijetu uzrokovan azbestom koji je još uvijek prisutan u zgradama.
Novi podaci pokazuju da je broj smrti od azbesta godinama bio podcijenjen.
Primjerice, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za 2004. godinu od azbesta je u svijetu umrlo 107 tisuća ljudi. Od tada su vodeći znanstvenici revidirali brojke, sugerirajući da od bolesti povezane s azbestom svake godine umre nešto manje od četvrt milijuna ljudi.
Osim toga, navode u WHO, nekoliko tisuća smrtnih slučajeva može se pripisati drugim bolestima povezanim s azbestom, kao i izlaganju azbestu izvan radnog mjesta.
»Gotovo svi međunarodni stručnjaci sada se slažu da je godišnji broj smrtnih slučajeva od azbesta na globalnoj razini oko 250 tisuća«, rekao je dr. Takala u sklopu novinarskog prekograničnog istraživanja »Azbest: Smrtonosno nasljeđe« u kojem je sudjelovao i Oštro.
Ulaz u tvornicu Salonit. Foto: Oštro
Međunarodna organizacija rada (ILO) se u prvom zajedničkom izvješću s WHO o procjenama tereta bolesti i ozljeda povezanih s radom (WHO/ILO Joint Estimates), objavljenom 2021. godine, pojavila s nešto nižom brojkom. Tvrdila a je da je 2016. godine bilo 209 841 smrtnih slučajeva povezanih s profesionalnom izloženošću azbestu. To je još uvijek daleko više od prethodnih procjena.
Alarmantna je i analiza Instituta za mjerenje i procjenu zdravlja (IHME), Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Washingtonu, sugerira da je u 2019. čak 90.730 smrtnih slučajeva u EU bilo povezano s azbestom na radnom mjestu. Globalna stopa profesionalne smrti zbog azbesta u ovoj analizi bila je 239.333.
HZJZ je u 2019. godini u Hrvatskoj evidentirao 95 smrti uzrokovanih azbestom, a IHME čak 804.
Izvori za izračun smrti koju koristi IHME su podaci WHO, stotine nacionalnih tijela i tisuće pojedinačnih znanstvenih recenziranih članaka. Autori su iz gotovo cijelog svijeta. Lancetov popis »Globalnog tereta bolesti«, koji su pozadina metode, uključuje više od 1000 znanstvenika kao suradnika.
Azbest se u okolinu ispušta renoviranjem ili rušenjem zgrada. Mandić je uvjeren da ne stradavaju samo radnici, koji su poput njega radili u pogonima tvornica azbesta.
»Meni je zbog azbesta umrla punica, koja nikad nije ušla u krug tvornice«, objašnjava.
Ivan Pavičić, istraživač s hrvatskog Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, objasnio je Oštru da po njegovim saznanjima u Hrvatskoj nikad nije provedeno sustavno mjerenje koncentracije azbestnih vlakana u urbanim područjima.
Osobno je radio mjerenja koja su najčešće bila na zahtjev lokalnih uprava vezana za objekte od posebnog interesa, poput dječjih vrtića, i koja nisu pokazala prisutnost azbestnih vlakana. Smatra da azbest ne smije biti prisutan u okolišu.
»Dokle god imamo salonitne poloče na krovovima imamo i opasnost od azbestnih vlakana u zraku. Isto tako nikada nije provedeno istraživanje koliko azbestno cementog materijala još uvijek ima u okolišu«, kaže Pavičić.
Pravilnikom o zaštiti radnika od rizika zbog izlaganja azbestu propisano je maksimalna koncentracija azbestnih vlakana u zraku radnog okoliša od 0,1 vlakna na centimetar kubični tijekom osmosatnog radnog vremena. Broje se samo ona vlakna duža od 5 mikrometra, promjerom manjim od 3 mikrometara.
»Maksimalna dozvoljena koncentracija u životnom okolišu nije propisana, ali mišljenja sam da mora biti nula vlakna na centimetar kubični«, jasan je Pavičić.
Tihi ubojica u europskim zgradama
Hrvatska nije jedina europska zemlja koja nema dovoljno dobro razrađenu strategiju za uklanjanje azbesta iz građevina.
Prema rezultatima međunarodnog novinarskog istraživanja u kojem su sudjelovali novinari iz devet europskih zemalja, pa tako i Hrvatske, samo Poljska ima nacionalni akcijski plan kojim je zadan rok uklanjanja azbesta do 2032. godine.
Od 2003. do danas s poljskih zgrada uklonili su 17,3 posto popisanog azbestnog materijala. Uzevši u obzir nepotpunu bazu podataka, poljski Vrhovni ured za reviziju procijenio je da će trebati oko 198 godina da potpuno uklone azbest.
Daniela Szymańska, profesorica društvene i ekonomske geografije i prostornog upravljanja na Sveučilištu Nicolaus Copernicus u Toruńu, komentirala je to, rekavši: »Ja ne bih bila tako optimistična«.
Španjolska je donijela zakon koji propisuje da se do travnja 2023. godine mora izraditi popis svih zgrada koje sadrže azbest, ali nije jasno odredio mora li sadržavati i privatne zgrade.
Talijansko Ministarstvo za prevenciju zdravlja navelo je da će trebati 60 do 100 godina za uklanjanje azbesta iz talijanskih zgrada. Ezio Bonnano, predsjednik tamošnjeg Nacionalnog opservatorija za azbest, vjeruje da je oko 350 tisuća učenika u 2400 škola u Italiji izloženo azbestu.
Energetska kriza u Europi, uzrokovana ruskom invazijom na Ukrajinu, stavila je fokus na mjere za štednju energije, kao što je efikasnija izolacija zgrada.
Masivan mehanizam za oporavak i otpornost kojim će se u petogodišnjem razdoblju državama članicama EU podijeliti ukupno 724 milijarde bespovratnih eura za oporavak od ekonomske krize uzrokovane pandemijom, predviđa 37 posto tih sredstava za zelenu tranziciju, u što je uključena i energetska obnova zgrada.
Tome treba pridodati i inicijativu EU pod nazivom Strategija vala obnove, s deklariranim ciljem obnove 35 milijuna zgrada i istovremenog otvaranja do 160 tisuća novih „zelenih“ radnih mjesta prije 2030. godine.
Tom Deleu, glavni tajnik Europske federacije radnika u građevinarstvu i drvnoj industriji, upozorio je da su mnoge od tih zgrada izgrađene prije zabrane azbesta pa ga još uvijek sadržavaju.
»Postoji veliki rizik da će radnici plaćati cijenu uštede energije. Postoji 35 milijuna zgrada – koje će u kontekstu Vala obnove i Europskog zelenog dogovora obnoviti ili srušiti radnici. Ne možemo im okrenuti leđa«, upozorava Deleu.
Europski parlament je u listopadu 2021. sa 675 glasova za, dva protiv i 23 suzdržana, zatražio donošenje široke strategije o azbestu koja bi obvezivala članice na uklanjanje azbesta iz okoliša, nove granice profesionalne izloženosti (OEL) za radnike – 100 puta niže od sadašnjih – obvezni registar zgrada u kojima je prisutan azbest i paneuropski program priznavanja i kompenzacije za žrtve azbesta.
Međutim, Europska komisija je u međuvremenu razvodnila te zahtjeve.
Ona je doista razmotrila mnoge aspekte predložene strategije, ali ništa više od toga. Dosad je samo predložila nove izmjene OEL-a, ali i dalje traži granice koje su deset puta više nego ih traži Parlament.
Komisija nije iznijela nikakve druge zakonske prijedloge kako bi ispunila ostale zahtjeve koje je postavio Parlament.
Sjedište EU u Bruxellesu, kultna zgrada Berlaymont, bila je podvrgnuta dugotrajnoj obnovi zbog uklanjanja azbesta između 1990. i 2003. godine. Uključujući neke ozbiljne probleme oko troškova, ugovora i odgovornosti, obnova glavnog ureda Komisije na kraju je koštala 824 milijuna eura.
Troškovi osiguravanja budućnosti bez azbesta u cijeloj EU za radnike, učitelje, učenike, zdravstvene radnike i pacijente, a kamoli širu javnost, nisu procijenjeni. Ni trošak liječenja desetaka tisuća pacijenata svake godine od raka diljem Europe.
Međunarodnu istragu »Azbest: Smrtonosno nasljeđe« vodio je Investigative Reporting Denmark, a uredila ga je Katharine Quarmby. Provedena je u suradnji s novinarima Knacka (Belgija), Tygodnika Powszechny i Reporters’ Foundation (Poljska), Oštra (Slovenija), IRPI-ja (Italija), Ippen Investigativa (Njemačka), De Groene Amsterdammer (Nizozemska), Grupo Merca2 (Španjolska), Al Jazeera English (Velika Britanija) i TV2 Nord (Danska). Istraživanje je podržao Journalismfund.eu.
