Kako je Putinov producent preko poreznih oaza kupovao kinodvorane i skupe slike
Margot Gibbs, Kathryn Kranhold i Jelena Čosić; priredio Oštro
—
Konstantin Ernst, koji je dobar dio karijere posvetio peglanju imidža ruskog predsjednika Vladimira Putina, obogatio se jeftinom kupnjom vrijedne kinematografske gradske imovine u Moskvi preko papirnate tvrtke iz porezne oaze
Ruski predsjednik Vladimir Putin Foto: Valentin Flauraud/Bloomberg/ICIJ
»Bilo bi glupo pretpostaviti da ljubav koju ispovijedate ima cijenu«, izjavio je 2014. godine producent Konstantin Ernst nakon što su ga novinari pitali koliko je plaćen za produciranje spektakularnih otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju te godine.
Tada 53-godišnji Ernst, već ovjenčan nominacijom za produkciju crtanog filma »Moja ljubav« te poznat i kao glavni medijski peglatelj imidža ruskog predsjednika Vladimira Putina, dodao je da je za svoj angažman ipak plaćen simboličnu jednu rublju.
Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ) otkrio je, međutim, da je baš na dan svečanog otvorenja Igara, koje je Ernst radio s tolikom neizmjernom ljubavlju, osnovana tvrtka na Britanskim Djevičanskim Otocima koja će mu otvoriti put da pod velom tajne preuzme 23 posto udjela u državno financiranom privatizacijskom poslu.
Pandorini dokumenti otkrivaju kako je samo devet mjeseci nakon što se ugasila olimpijska baklja Ernst postao jedan od tajnih partnera u kupnji 39 starih, ali vrijednih kinodvorana iz sovjetskog doba, kao i okolnih nekretnina, koje su im prodale gradske vlasti Moskve.
Cijeli je posao financirala VTB banka, državna institucija koja se naziva i Putinovom »kasicom prasicom«. Nekretnine su prodane po minimalnoj cijeni utvrđenoj na aukciji koju je održala država.
Dokumenti koji razotkrivaju Ernstov tajnoviti posao procurili su iz Trident Trusta, jednog od najvećih pružatelja usluga u poreznim oazama, s uredima na Britanskim Djevičanskim Otocima, Mauricijusu, u Singapuru i drugim jurisdikcijama za tajnovita financiranja, uključujući američku saveznu državu Južnu Dakotu.
Osim toga, podaci otkrivaju i da su dužnosnici Tridenta radili s odvjetnicima i bankarima u Rusiji, na Cipru, u Velikoj Britaniji i na Britanskim Djevičanskim Otocima – uključujući i Tulloch & Co, omiljenu londonsku tvrtku ruskih oligarha – kako bi upravljali korporacijama i zajmovima u Ernstovo ime.
Upravo će odvjetničko društvo Tulloch & Co na dan otvorenja Zimskih olimpijskih igara osnovati tvrtku Moscow Dvorik Ltd, što na ruskom jeziku znači moskovsko dvorište.
Ispod cijene
Nekoliko mjeseci nakon osnivanja tvrtke Moscow Dvorik moskovske vlasti objavile su da će na aukciji prodati 39 starih moskovskih kina s pripadajućim okolnim nekretninama.
Zbog toga se pobunio Dmitrij Baranovsky, nezavisni gradski vijećnik, koji je tvrdio da se skupna prodaja kina provodi »samo zato što postoji veliki kupac« te kako bi se eliminirali oni manji.
“Cijeli je posao financirala VTB banka, državna institucija koja se naziva i Putinovom »kasicom prasicom«.”
Početna cijena iznosila je 200 milijuna dolara, dok je antikorupcijska fondacija Alekseja Navalnog ustvrdila kako je vrijednost zemlje i zgrada iznosila najmanje 465 milijuna dolara.
Na aukciji je pobijedila tvrtka Edisonenergo LLC udružena s građevinskom kompanijom braće Grigorija i Mikhaila Pečerskog.
Iako su braća javno nastupala kao glavni nositelji cijelog projekta, Pandorini dokumenti pokazuju da su bili samo manjinski vlasnici.
Edisonenergo je držao ostatak udjela te je njegovo vlasništvo bilo podijeljeno između papirnatih tvrtki Xelio Investa i Moscow Dvorika.
Udio od 20 posto Moscow Dvorika imao je Sergei Vasiliev, dugogodišnji direktor ruske oglašivačke tvrtke Video International, koji je povezan s oligarsima bliskima Putinu, koji između ostalog imaju i vlasnički udio u ruskoj televiziji Channel One.
Ernstova papirnata tvrtka Haldis Corp držala je 49,6 posto Dvorika.
Danas Ernst posjeduje vrhunske moskovske restorane i živi u istoj elitnoj rezidencijalnoj četvrti kao i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Prema ciparskim tvrtkama, Ernstov udio u kinematografiji u 2019. godini vrijedio je oko 140 milijuna dolara.
Pandorini dokumenti otkrivaju da Ernst zaista voli umjetnost. Preko druge tvrtke registrirane na Britanskim Djevičanskim Otocima posjeduje »Ahilovu ljutnju«, jednu od dviju verzija slike Jacques-Louisa Davida, francuskog umjetnika iz 19. stoljeća.
U dokumentima je navedeno da vrijedi 6,2 milijuna dolara.
Ruski su državljani nerazmjerno mnogo zastupljeni u Pandorinim dokumentima. ICIJ-ova analiza otkriva da stoje iza oko 14 posto od više od 27.000 tvrtki u poreznim oazama čiji su detalji o vlasništvu otkriveni curenjem podataka. Među njima je najmanje 46 ruskih oligarha.