Mašenjka Bačić, Anja Vladisavljević, Maja Čakarić

—

Silos u Vranjicu završio je 2006. godine u netom osnovanoj tvrtki Žitni terminal, a Pandorini dokumenti otkrivaju tko stoji iza offshore-kompanija koje su bile njezini suvlasnici

»Molimo Vas za što hitniju intervenciju u sprječavanju kriminalnih aktivnosti koje već više godina provode odgovorne osobe Pivovarne Laško iz Slovenije preko uprave Jadranske pivovare-Split«, pisali su Državnom odvjetništvu mali dioničari Jadranske pivovare u veljači 2012. godine.

Jadranska pivovara u tom je trenutku već 12 godina bila u većinskom vlasništvu Pivovarne Laško. Slovenska vlasnica dvije godine ranije prekinula je proizvodnju u splitskom poduzeću te ugasila znatan broj radnih mjesta. Vrijednost dionica značajno je smanjena, a nekretnine rasprodane.

Među njima su i dijelovi silosa u Vranjicu. Oni su 2006. godine čudnim potezima tadašnje uprave završili u tek osnovanom poduzeću, koji njime upravlja i danas. Mali dioničari, kako pokazuju zapisnici skupštine Jadranske pivovare iz tog doba, nisu znali ni kada ni kako je prodan, a njihova interna procjena pokazala je kako je bila riječ o prodaji znatno nižoj od tržišne cijene.

Istraga Oštra iz Slovenije i Hrvatske temeljena na Pandorinim dokumentima sada otkriva kako je veći dio silosa završio u rukama tek osnovanog poduzeća Žitni terminal, koji su potom preuzele offshore-kompanije. Slovenski građanin s austrijskom adresom Marjan Žumer osnovao je Žitni terminal, a bio je i jedan od suvlasnika offshore-poduzeća koje je u konačnici postalo većinskim vlasnikom silosa.

Splitska Jadranska pivovara počela je s radom još u Jugoslaviji, u sklopu društvenog poduzeća Prerada. U prvoj polovici 1990-ih postala je dioničko društvo s pretežito državnim vlasništvom, a u drugoj polovici je privatizirana.

Godine 2000. slovenska Pivovarna Laško postaje njezin većinski vlasnik.

Još je 1991. godine cijelo poduzeće imalo više od 900 zaposlenih, a 10 godina kasnije 275. Otkako je završilo u rukama slovenskog vlasnika, broj radnika nastavio se smanjivati, padala je proizvodnja, a i prihodi. Jadranska pivovara je do 2003. godine raspolagala s barem šest nekretnina, kao što je silos u Vranjicu, tvornica tjestenine u Omišu, pekarna u Splitu i druge, koje su se potom rasprodavale.

Mali dioničari, kojih je početkom 2000-ih bilo četrdesetak, smatrali su da je novi vlasnik s vremenom gasio proizvodnju kako bi rasprodao vrijedne nekretnine.

Neobični potezi Jadranske pivovare

U svibnju 2006. godine slovenski građanin s austrijskom adresom Marjan Žumer osnovao je u Solinu poduzeće Žitni terminal. Ni 10 dana kasnije preuzela ga je Jadranska pivovara, čiji je glavni direktor u tom trenutku bio Slovenac Tomaž Udrih.

Istog dana održana je i skupština malih dioničara Jadranske pivovare, no na njoj nije bilo riječi o ovom preuzimanju. Male dioničare tada je zanimalo da se objasne nastali gubici pivovare, koji su samo u 2005. godini iznosili 22,7 milijuna kuna, te gdje je novac od dosad prodane imovine Jadranske pivovare. Jer mali dioničari su smatrali kako se nekretnine rasprodaju ispod cijene. Umjesto odgovora, direktor Udrih najavio je da će se »vjerojatno prodati silos«.

Pet mjeseci kasnije, potkraj listopada 2006. godine, Jadranska pivovara prebacila je dio opreme i dio silosa u Vranjicu procijenjenih na gotovo 25 milijuna kuna na Žitni terminal. Riječ je o vrijednoj nekretnini gdje se skladišti roba, a nalazi se odmah uz more. Uz to, Jadranska pivovara od ožujka 2006. godine imala je i koncesiju od 10 godina na tom području za obavljanje ukrcaja i prekrcaja žitarica te ostalih roba, koju je također u kolovozu 2006. godine prebacila na Žitni terminal.

Nakon toga, Jadranska pivovara prodala je u prosincu iste godine ovo poduzeće Amecco Holdingu iz Zagreba za 3,2 milijuna eura, odnosno za tada procijenjenu vrijednost silosa koji je unijela u Žitni terminal.

Posao je bio unaprijed dogovoren. Jadranska pivovara je već u kolovozu, prije unosa dijela silosa u Žitni terminal, s Amecco Holdingom potpisala predugovor o prodaji poslovnog udjela u toj tvrtki. Taj dokument uključivao je vrijednost većeg dijela silosa premda oni još nisu bili prebačeni u Žitni terminal.

Marko Sučić, koji je bio u Nadzornom odboru Jadranske pivovare te prokurist od 2009. do 2010. godine, objasnio je kako je Pivovarna Laško kupila Jadransku pivovaru da bi proizvodila pivo, a da se Laško, s obzirom na to da je poduzeće imalo »i druge segmente koji su stvarali minuse i gubitke«, želio toga »osloboditi«. Za Oštro je rekao kako nije točno da se namjere o prodaji nekretnina držalo u tajnosti i dodao kako su »svi znali sve«.

Do sada, međutim, nije bilo potpuno poznato tko je stajao iza poduzeća Amecco Holding. U srpnju 2006. godine osnovale su ga tri strane kompanije: Chapman Import s Britanskih Djevičanskih Otoka, Comarax, čije je sjedište bilo u slobodnoj portugalskoj poslovnoj zoni Madeira, te Ameropa Holding iz Švicarske. Sljedeće godine Comarax, u vlasništvu poduzeća iz Portugala i s južnopacifičkog otoka Niue s nepoznatim stvarnim vlasnicima, izašao je iz Amecca, a njihove udjele preuzeli su Chapman Import i Ameropa Holding u jednakom udjelu.

Međunarodna poljoprivredna tvrtka Ameropa Holding je i dalje dijelom u suvlasništvu obitelji Zivy, koja ju je osnovala nakon Drugog svjetskog rata.

U austrijskoj podružnici Amerope u vrijeme preuzimanja Žitnog terminala bio je zaposlen i Marjan Žumer, koji je osnovao Žitni terminal. Pandorini dokumenti sada otkrivaju kako su on i talijanski državljanin Andrea Galli 2010. godine preuzeli drugog suvlasnika Žitnog terminala, tvrtku Chapman Import, koja je do tada bila u vlasništvu slovenskog odvjetnika, nekadašnjeg državnog tajnika u državnoj službi lokalne samouprave Damijana Pavlina.

Pavlin nije želio komentirati svoje sudjelovanje u tvrtki. Iz nje se povukao kao vlasnik 2010. godine, ali je dao ostavku na mjesto direktora 12 dana nakon što je u ožujku 2011. godine preuzeo dužnost državnog tajnika. Slovensko antikorupcijsko povjerenstvo nije izvijestio o ograničenjima u poslovanju s ovom tvrtkom, kao ni o prestanku ograničenja kada je on dao ostavku na mjesto direktora.

Detaljnija objašnjenja Oštro je zatražio i od švicarske tvrtke Ameropa Holding, no nisu odgovorili.

U razgovoru za Oštro Marjan Žumer rekao je kako je Jadranska pivovara odlučila prodati nekretninu, a da je Ameropa na inicijativu Jadranske pivovare dostavio ponudu za kupnju silosa s koncesijom za obavljanje ukrcaja i prekrcaja žitarica i druge robe u iznosu od tri milijuna eura.

»Za kupnju nekretnine je Ameropa Grupi trebala pravna osoba registrirana u Hrvatskoj, koju sam osnovao kao jedini vlasnik u dogovoru s upravom Ameropa Grupe«, rekao je Žumer te odgovorio kako je Žitni terminal osnovan tek kad su dogovoreni uvjeti otkupa.

Dodao je i kako su oni uvjetovali kupnju silosa dobivanjem neprenosive koncesije koju je imala Jadranska pivovara. Zbog toga je, objasnio je, Jadranska pivovara preuzela Žitni terminal kako bi na to poduzeće mogla prenijeti koncesiju.

Kraj Jadranske pivovare

U sljedećim godinama Žitni terminal nastavio je uspješno poslovati, a Jadranska pivovara gomilati gubitke, da bi 2010. godine prestala s proizvodnjom. Dva su puta, 2009. i 2010. godine, radnici Jadranske pivovare zauzimali tvornicu i pokušavali nastaviti s proizvodnjom upozoravajući slovenske vlasnike i hrvatsko rukovodstvo poduzeća kako je krajnji čas da se nešto poduzme.

Tomaž Udrih podnio je izjavu o ostavci u 2009. godini iz osobnih razloga. Tadašnji direktor Pivovarne Laško Boško Šrot, koji je bio iste godine uhićen zbog oštećenja Pivovarne Laško i još je dan današnji u zatvoru, Oštru je rekao kako je prethodna uprava odlučila ulagati u prodaju i opremu i pri tome očekivala da će poslovanje biti pozitivno. Međutim, ni nakon ulaganja nije bilo dobiti.

»Istina je da nam nije išla na ruku ni politička situacija ili napetost između Slovenije i Hrvatske jer je prodaja piva vrlo emocionalna i osjetljiva stvar.« Vidio je dvije mogućnosti: prodaju ili stečaj Jadranske pivovare. »U oba slučaja, naravno, bilo bi gubitaka. Zato sam bio sklon prodaji jer bi većina zaposlenika zadržala posao«, objasnio je Šrot za Oštro.

Mali dioničari bili su nezadovoljni poslovnim potezima uprave koju je postavila Pivovarna Laško. O svojim sumnjama u nekretninsko mešetarenje i namjerno spuštanje cijena dionica obavijestili su tadašnju premijerku Jadranku Kosor, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) i Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), tražili su pomoć od malih dioničara Laškog, no bezuspješno.

USKOK je za Oštro potvrdio da je zaprimio prijave vezane uz Jadransku pivovaru te da su predmeti tada ustupljeni na daljnji rad Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu. Oni su za Oštro objasnili da nakon prijave skupine Udruge malih dioničara o navodnim kriminalnim radnjama, štetnim ugovorima i zloupotrebama položaja i ovlasti te provedenih izvida nisu potvrdili postojanje sumnje u počinjenje kaznenog djela. Prijavu su odbacili.

U ožujku 2010. godine Trgovački sud u Splitu na zahtjev malih dioničara donio je privremenu zabranu prodaje imovine Jadranskoj pivovari s objašnjenjem da im je ranije »onemogućen uvid u ugovore o kupoprodaji nekretnina« te da su uskraćeni za informacije o poslovanju. No već za dva mjeseca mjera je ukinuta jer mali dioničari nisu podnijeli nikakav sudski postupak protiv Jadranske pivovare. Nenad Bulović, tadašnji predstavnik malih dioničara, rekao je kako oni nisu imali novca za daljnje postupke pred sudom.

Bulović, koji je svoj magistarski rad o marketinškim strategijama u industriji piva obranio 2005. godine, smatra da je bivša pivovara mogla biti spašena. Godine 2009. je glavnom direktoru Jadranske pivovare poslao nacrt izlaska pivovare iz krize te je jedan od autora procjene prodanih nekretnina, među kojima je i silos iz Vranjica.

»Tko zna posao, za njega je silos zlatni rudnik. Prostire se na oko 38.000 metara četvornih. Smatram da vrijedi bar 10 puta više od svote za koju je prodan«, izjavio je za Oštro Bulović.

Jadranska pivovara vrijednost silosa procjenjivala je na više nego što je bila krajnja prodajna cijena. Kako je Oštru rekao Marjan Žumer, Jadranska pivovara je Ameropi prvo ponudila da silos otkupi za osam, a potom za šest milijuna eura. Nakon što je Ameropa te ponude odbila, prodan je za 3,2 milijuna eura, zajedno s opremom i koncesijom.

Također, u financijskom izvještaju Žitnog terminala iz 2006. godine stoji kako je bruto vrijednost zemljišta i zgrada, koja je podrazumijevala nabavnu vrijednost bez umanjenja za amortizaciju, 51 milijun kuna. Šefica računovodstva Žitnog terminala Tanja Matana objasnila je za Oštro da je to vrijednost imovine kako je bila knjigovodstveno procijenjena u Jadranskoj pivovari, no da ne može reći točno u kojoj godini.

Udrih je za Oštro rekao kako su u Jadranskoj pivovari imali procjenu vrijednosti silosa sudskog vještaka. Neovisna revizija o povećanju temeljnog kapitala u Žitnom terminalu prilikom unosa dijela silosa, koju smo dobili, potvrdila je njegovu vrijednost u iznosu od 23,9 milijuna kuna, za koliko je kasnije Žitni terminal i prodan Amecco Holdingu.

Procijeniti jesu li nekretnine, odnosno silosi prodani ispod cijene kompleksan je posao koji je danas teško izvesti.

Sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina Zvonimir Ajduk objasnio je za Oštro kako bi se za valjanu procjenu nekretnina kojima je primarna funkcija stvaranje prihoda trebalo uzeti u obzir prihode koje ta nekretnina generira te na temelju toga izračunati njezinu procijenjenu vrijednost.

Od preuzimanja koncesije i dijela silosa Žitni je terminal poslovao uspješno. Od 2006. do 2011. godine imao je u prosjeku oko 470 tisuća kuna dobiti godišnje. Nakon toga, Žitni terminal kupio je još dva silosa u Hrvatskoj, da bi godišnja dobit 2015. dosegla više od 11 milijuna kuna.

Chapman Import je 2014. godine svoj polovični udio u Žitnom terminalu bez naknade prebacio na švicarsku tvrtku Maura Adriatic. Isprave iz Pandorinih dokumenata pokazuju kako su vlasnici Maure Adriatic tada bili Marjan Žumer i Andrea Galli.

Maura Adriatic je jedini vlasnik Žitnog terminala od 2020. godine, kada iz njega izlazi Ameropa Holding. U registru stvarnih vlasnika kao neizravni vlasnici Žitnog terminala danas se navode Marjan Žumer, Andrea Galli, Tanja Žumer i Paola Marchetti.

Jadranska pivovara danas više ne postoji. Kada ju je 2018. godine kupio Heineken njezina glavna djelatnost bila je »najam«. Dio silosa i nekadašnji poslovni prostori u Vranjicu ostali su, naime, u njezinom vlasništvu.

»Postala je obično stovarište Heinekena. Doduše, na izuzetno dobroj lokaciji«, zaključio je Bulović.

PANDORINI DOKUMENTI

U istraživanju ove priče sudjelovala je Dragana Pećo (OCCRP).

Jadranski silos na obali Britanskih Djevičanskih Otoka

Neobični potezi Jadranske pivovare

Kraj Jadranske pivovare