Yanina Korniienko (Slidstvo.info), prilagodio Oštro

—

Ukrajinske izbjeglice ispričale su istraživačkom portalu Slidstvo.info iz Ukrajine kako su nakon ruske invazije na njihovu zemlju protiv svoje volje završile u Rusiji

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, više od milijun ukrajinskih državljana završilo je u Rusiji. Dok obje strane navode sličan broj izbjeglih u tu zemlju, njihove interpretacije se razlikuju: Moskva to naziva dobrovoljnom evakuacijom iz sigurnosnih razloga, a Ukrajinci kažu da su njihovi sugrađani prisilno odvedeni, odnosno deportirani.

Istraživači i organizacije koje se bave ljudskim pravima još nisu uspjeli izraditi neovisne izvještaje, no neki mediji već su prenijeli svjedočanstva izbjeglica o deportacijama. Nezavisni ukrajinski istraživački portal Slidstvo.info, koji je dio OCCRP-ove mreže, pronašao je desetero ljudi većinom iz okupiranog Mariupolja, koji kažu da su prisilno odvedeni u Rusiju.

Na putu prema istoku Ukrajinci su prolazili niz ispitivanja i »proceduru filtriranja«. Kažu da su im ruski dužnosnici uzimali otiske prstiju, pregledavali tijela u potrazi za proukrajinskim tetovažama i pretraživali mobitele prije nego što su ih poslali prema Rusiji, često odvajajući ih od svojih najmilijih.

Takve inspekcije postale su sistematičnije u »filtracijskim kampovima« koji su postavljeni u nekoliko gradova na teritoriju samoproglašene Donjecke narodne republike (DNR). Evakuirani stanovnici Mariupolja prošli su kroz nekoliko prenatrpanih objekata, od kojih je najveći bio u Bezimenneu, obalnom selu na putu prema ruskoj granici.

Među onima koji su prošli kroz Bezimenne bila je i Olena, Ukrajinka koja se za vrijeme napada skrivala u podrumu jednog vrtića. Za Slidstvo.info posvjedočila je kako je vidjela više od tisuću ljudi koji su prolazili kroz taj prvi korak filtracije. Ona i njezina obitelj čekali su šest dana prije nego što su napokon odvedeni dalje. »Ne biste vjerovali, ali meni je bilo ugodnije u tom podrumu«, rekla je. »Ovdje nisam znala kamo će me sljedeće odvesti i kada će to biti«.

Oni koji su prošli kroz navedenu proceduru dobili su posebne isprave, odnosno migracijske kartice, i autobusima su odvedeni u Rusiju. Većina, među njima i Olena, završili su u Taganrogu, lučkom gradu na jugozapadu Rusije.

Nakon dolaska, neki su strpani u vlakove, koji su ih vodili dublje u Rusiju, na odredišta koja nisu sami odabrali. Drugi su bili smješteni u privremeno sklonište, ali nisu mogli dugo ostati. Oni koji su odbili ukrcati se na sljedeći raspoloživi vlak bili su prisiljeni napustiti taj prostor i sami se pobrinuti za sebe – tražiti rodbinu po Rusiji ili prići što bliže Europi.

Neke su izbjeglice opisale i način na koji su ih primili ruske hitne službe i humanitarne organizacije te kako su se osjećale kao da su postale predmet ruske prorežimske propagande.

Vladyslav, koji je završio u dječjem ljetnom kampu pretvorenom u sklonište, prisjetio se da su ga posjećivali zastupnici tvornica koje su nudile poslove te obrazovnih službi i organizacija koje se zalažu za prava djece kako bi pomogli u upisu u škole. No rekao je i da je bio podvrgnut opetovanim ispitivanjima, čak i kada se razbolio i imao visoku temperaturu. I Olena je rekla da ju je ispitivao policijski dužnosnik, a kako su »pitanja bila postavljena tako da nije bilo moguće reći istinu«.

Neki su kasnije uspjeli pobjeći, ali mnogi su ostali u Rusiji, prepušteni neizvjesnoj sudbini, piše Slidstvo.info. Olena je među onima koji su uspjeli i sada se nalazi u Latviji.

Petro Andryushchenko, savjetnik gradonačelnika Mariupolja, također tvrdi da su mnogi njegovi sugrađani poslani u Rusiju protiv svoje volje. »Mogli bismo to nazvati 'dobrovoljnim' da je postojao izbor«, rekao je za Slidstvo.info. »Ili u slučaju da su otišli u Rusiju i potom se mogli vratiti na teritorij pod kontrolom Ukrajine. Budući da nije bilo izbora, vjerujemo da je to prisila«, kazao je.