Kako se Europa nosi s iregularnim migracijama u vrijeme globalne pandemije?

—

Autori: Roshan De Stone i David Leone Suber

Ilustracije i multimedija: Hannah Kirmes Daly

Ovaj je članak produkcija Brush & Bow C.I.C Collective, a objavljen je uz potporu Journalismfund.eu.

1. Priča o prisilnom odvraćanju: od Italije do Bosne

13. aprila ove godine, broj slučajeva smrti uzrokovan korona virusom veći je od 20.000, što je glasno odjeknulo u javnosti. Istog dana popodne, Saed je pažljivo spakirao torbu. Mobitel, tri baterije, cigarete, vreću za spavanje i fotografiju svoje dvoje djece koje je ostavio u Pakistanu.

Tijekom lockdowna u martu Saed je prisilno zatvoren u Lipa kamp za migrante i tražitelje azila, u Bosni u Unsko Sanskom kantonu, u blizini hrvatske granice. Stigavši toliko daleko, bio je spreman za završni korak dolaska u Europu.

Te noći Saed je napustio kamp. Na putu prema hrvatskoj granici, bio je sa još devet osoba

21 dan grupa je pješačila kroz šume i planine Hrvatske, Slovenije i Italije izbjegavajući ceste i gradove, skrivajući se. Nisu skidali cipele niti u vrijeme spavanja.

Za vrijeme visoke zaraze Covidom 19 u proljeće 2020., EU zemlje pojačale su nadzor granica poslavši vojsku da nadzire i onemogući slobodu kretanja pod izgovorom sprečavanja širenja zaraze. To je izrazito utjecalo na migracije i potaknulo ljude u pokretu da se još više skrivaju i budu još pažljiviji. Saed i njegovi prijatelji znali su to vrlo dobro. No kad su konačno prešli zadnju granicu s Italijom, misili su da je najgore prošlo.

Sišavši s planine, grupa se zaustavila u gradiću Bagnoli u blizini granice kako bi naručili crnu slatku kavu. Malu nagradu za kraj. Nasuprot ulice, žena je gledala s prozora i uzela telefon. Policija je stigla par minuta kasnije.

Policija je naknadno potvrdila da najveći broj migranata bude uhvaćen zahvaljujući dojavama lokalnih ljudi.

Talijanska policija odvezla je Saeda i ostatak grupe i predala ih slovenskim autoritetima pa su potom preveženi nazad do hrvatske granice s Bosnom u manje od 24 sata. Mjere zaštite od Korone nisu poduzete a njihov zahtjev za traženje azila je izignoriran.

Kada se kombi napokon zaustavio, izvedeni su na polje na obali rijeke. Službenici u civilnoj odjeći na hrvatskom su im naredili da skinu odjeću.

Žuljevi su se rastvorili kada je Saed skinuo cipele. Druga dva muškarca pretučeni su teleskopskim palicama. Treći je zavezan za drvo užetom. “Vratite se u Bosnu” bilo je zadnje što su čuli da hrvatski policajci viču dok su se penjali na bosansku obalu rijeke.

Ujutro 7. maja Saed se vraćao bos pješke prema istom bosanskom kampu koji je napustio 3 tjedna ranije. Bilo je to njegovo prvo prisilno vraćanje odnosno pushback.

2. “Igra” života i smrti na Balkanskoj ruti

Od početka pandemije, Frontex, EU agencija za monitoring granica, zabilježila je pad broja iregularnih prelazaka granica u Europi. To se odnosi na sve glavne rute prema Europi, osim jedne: Balkanske rute, kojom migranti i tražitelji azila pješače iz Turske prema centralnoj Europi.

10. jula, dva mjeseca nakon prvog pushbacka, Saed sjedi na Piazza Liberta, glavnom trgu ispred željezničke stanice u Trstu. Mladići iz Afganistana, Pakistana, Eritreje, Iraka i Sirije sjede na klupama, formirajući male grupe u trenutku izlaska sunca. Skoro dvije godine, ovaj trg je mjesto okupljanja ljudi u pokretu, migranata i tražitelja azila koji bježe od rata, gladi i siromaštva u svojim zemljama. Dolaze pješice iz Turske preko Balkana. Na tom trgu oni čekaju dolazak grupe volontera koji svakodnevno donose hranu, lijekove i previjaju im žuljeve i rane od višetjednog hodanja.

Piazza Liberta u Trstu. Svakog dana u 6h popodne volonteri i doktori pružaju medicinsku pomoć ljudima koji su upravo završili “Igru”/”Game” hodajući iz kampova u Bosni sve do Italije.

Prva je rijeka Evros, između Grčke i Turske. To je jedina alternativa za opasni prelazak čamcem do grčkih otoka, za koje postoji puno izvještaja o pushbackovima koje vrši grčka policija, vraćajući ljude u Tursku.

“Druga granica je između Bosne i Hrvatske” kaže “Put između ove dvije granice i cijeli put do Italije ili Austrije je ono što nazivamo “Igra”/Game”. “U toj Igri sam dobio ovo” kaže pokazujući na ožiljke.

Odlazak u Game je jedini način da se izbjegne prelazak Sredozemnog mora i dođe u Europu. Ali prolazak Balkanom je jednako opasan, kao igra, koju igraš protiv policijskih snaga iz svih zemalja na ruti, kako te ne bi uhvatili i uhapsili. Izbijanjem pandemije, igra je postala još teža i opasnija.

Mnogo je svjedočanstava o seksualnom i drugim vrstama nasilja policije. U Hrvatskoj policijski službenici su natjerali ljude da legnu jedni na druge pa su ih tukli, crtali su im križeve sprejevima po glavama te učestalo oduzimaju ljudima privatne stvari, razbijaju telefone ili ih jednostavno bace u vodu.

Najmlađi od trinaestero braće, Saed želi doći do rođaka u Marseille; to vidi kao priliku da pobjegne od velike nezaposlenosti u Pakistanu te mogućnost da šalje novce koje zaradi svojoj porodici i djeci u Karachi. Unatoč želji da ode u Francusku, Saed je bio prisiljen zatražiti azil u Italiji kako bi dobio na vremenu i izbjegao uhićenje i protjerivanje nazad u Bosnu.

Prema trenutnim pravilima zakona o izbjeglicama, Saedova šansa da mu se odobri azil u Italiji je gotovo nikakva.

Unatoč činjenici da je Saed iskusni električar i to mu je struka, njegov zahtjev za azil onemogućava mu da legalno radi u Italiji. Da bi preživio, počeo je raditi kao vodič za druge migrante i postao krijumčar najnižeg ranga koristeći ono što je naučio prilikom svojih pokušaja.

Vadi drugi telefon iz džepa i obavlja poziv. “70 ljudi upravo prelazi planine u Sloveniji i sutra do 4h ujutro će biti ovdje” kaže. Velika grupa bit će podijeljena u manje kada stignu do talijanske granice, kako bi bili manje uočljivi. Planinski putevi u okolici Trsta odaju da mnogi prolaze ovdje; vreće za spavanje, cipele i odjeća posvuda su na mjestima gdje grupe odluče stati i kampirati zadnju noć prije nego se upute do željezničke stanice u Trstu.

“Kad stignu, ja sam njihov kontakt. Pokažem im gdje mogu dobiti pomoć, kako nabaviti talijansku sim karticu te im podižem novac koju im familija šalje putem Western Uniona.”

“Znam neke od njih jer smo bili u istim kampovima u Bosni. Pokušavam im pomoći jer znam kako im je a zauzvrat oni mi plate simboličnu naknadu.”

Na cijeloj ruti postoje ljudi poput Saeda koji preživljavaju od situacije na iregularnoj migrantskoj ruti.

Međutim nije lako prepoznati ima li krijumčar dobre namjere i nije svaki od njih kao Saed. “Postoje krijumčari koji rade veliki biznis koristeći neiskustvo ljudi ili otimajući novac ljudima.” Pokazuje nam dva mlada Afganistanca i šapće: “Pitali su me gdje mogu otići da pružaju usluge prostitucije kako bi zaradili nešto novaca za nastavak puta. Puno ljudi iskorištava našu situaciju beznađa i očaja.”

3. Nasilje na granici i strah od zaraze

Od početka pandemije, pokušaji prelaska granice postali su još teži. Za migrante i tražitelje azila na Balkanskoj ruti pojavio se, uz postojeće, dodatni rizik – od zaraze. “Kada se konstantno moraš sakrivati od policije i paziti da te ne uhvate i ne pošalju nazad, nemaš prilike brinuti se i paziti da se ne zaraziš virusom.” kaže Saed.

Pravila tokom pandemije dodatno diskriminiraju migrante i tražitelje azila koji su na putu. Onemogućeno im je besplatno testiranje te generalno pravo na zdravstvenu zaštitu. To je potvrdio i Lorenzo Tamaro, predstavnik Nezavisnog Policijskog Sindikata iz Trsta. Rekao je: “Pandemija je učinila da je za njih (migrante i tražitelje azila) puno teže i opasnije nego za nas (policiju)”

“Pandemija je razotkrila sistemsku krizu u upravljanju migracijama u Europi, na koju smo mi ukazivali godinama”, kaže Tamaro. Navodi kako je talijanska policija u deficitu osoblja i resursa kad je riječ o suočavanju sa iregularnim migracijama, što je još uočljivije tijekom lockdown-a i pandemije.

Njegov glas odaje samopouzdanje osobe koja je navikla davati intervjue. “Stranci koji ulaze na naš teritorij bez autorizacije su u prekršaju, još i većem u vrijeme nacionalnog lockdowna-a. Policija ne donosi zakone al na nama je da osiguramo da se zakoni poštuju.”

Rođen u Trstu, Tamaro i njegovi kolege godinama se bave imigracijama sa Balkana. Zbog povećanog broja dolazaka u Italiju tijekom strogog lockdown perioda, Ministarstvo Unutarnjih Poslova zatražilo je angažiranje 100 talijanskih vojnih postrojbi na granici sa Slovenijom, da pomognu u detekciji i uhićenjima ljudi u pokretu te transferu istih u izolirane kampove na periferiji grada.

“U isto vrijeme borimo se sa imigracijama i gorućom krizom javnog zdravstva bez ikakve stvarne podrške.”kaže Tamaro. “Vojska pomaže zaustavljati iregularne migrante ali tada mi (policija) moramo provoditi medicinsku provjeru bez odgovarajuće zaštitne opreme. Ministarstvo bi trebalo osigurati specijalizirano medicinsko osoblje za taj posao, a ne da to obavlja policija.”

Kako bi se lakše borila sa povećanim brojem dolazaka s Balkanske rute, Italija je obnovila bilateralni ugovor iz 1996. sa Slovenijom, koji jamči da svaka nedokumentirana osoba uhvaćena na području 10km od slovenske granice unutar 24sata od dolaska, može biti neformalno predana Sloveniji.

“Moje je mišljenje da readmisija dobro funkcionira.” kaže Tamaro. “Krijumčari su počeli voditi migrante do Udina i Gorizie koji su izvan 10 km zone informalne readmisije, zato jer znaju da ako ih zaustave u Trstu postoji rizik da će biti vraćeni u Sloveniju.”

6. septembra, talijanski Ministar Unutarnjih poslova objavio je da je 3.059 ljudi vraćeno u Sloveniju iz Trsta samo u 2020., 1000 više negó u istom periodu 2019.

Human rights observers organizacija kritizirala je ovaj ugovor smatrajući kako potiče uskraćivanje traženja azila ljudima u pokretu i tako postupa protivno europskom zakonu.

“Znamo da Italija šalje ljude u Sloveniju i govori im da tamo mogu zatražiti azil. Ali odvraćanje se tamo ne zaustavlja.” kaže Miha, član slovenske inicijative solidarnosti Info Kolpa. S panoramskog prozora svog apartmana, gledajući cijelu Ljubljanu objašnjava kako je Slovenija obnovila ugovor o readmisiji s Hrvatskom u junu 2018 koji je povećao odvraćanja iz Slovenije u Hrvatsku.

“Italija šalje ljude u Sloveniju a Slovenija u Hrvatsku” kaže Miha. “ Onda su ljudi iz Hrvatske vraćeni u Bosnu.”zastaje “Europa ignorira da je ovo sistem koordiniranog lančanog odvraćanja, koji je kreiran da prisilno vraća ljude iz Europe u Bosnu, zemlju izvan EU. Ta praksa znači kršenje ljudskih prava a za veliki rizik od zaraze nikoga nije ni briga.”

4. Mučenje na vratima Europe

Odvraćanja postaju sve uobičajenija praksa pa se i nasilje samim tim povećava. Pošto je hrvatsko-bosanska granica vanjska granica Europske unije, Hrvatska i Bosna nemaju ugovor o readmisiji poput onog između Italije i Slovenije.

Zbog toga, odvraćanja se ne mogu dogoditi putem policijske suradnje već su ista neformalna. I onda se tu događa brutalno nasilje.

Iako je hrvatsko bosanska granica dugačka više od 900 km, većina prelazaka dešava se na specifičnoj lokaciji, na području Unsko Sanskog kantona, gornji dio istočne Bosne. Ovdje nema žičane ograde ni visokih zidova. Pejzaž je lijep, šume i planine posvuda i mala cesta koja vrluda uokolo obiteljskih domaćinstava i seoca.

“Sve sam vidio” kaže Stepjan, stojeći na pragu svoje male trošne kuće, 100 metara od bosansko hrvatske granice. 45-godišnjak rođen i odrastao u svom gradu kaže “Ljudi su koristili ovu rutu godinama kako bi probali prijeći i doći u Europu. Nekad im dam vodu ili hranu kad ih sretnem.”

Puno lokalnih ljudi koji žive sa obje strane granice govori njemački jezik. Bili su i sami migranti u Njemačkoj 90tih godina kada je ovdje bio rat. Upitan o policijskom nasilju nad migrantima, sliježe ramenima i kaže “Nije na meni da govorim policiji kako da radi svoj posao.”

“Po zakonu, kad osoba stigne na hrvatski teritorij, ima pravo zatražiti azil.” kaže Nikol, hrvatska aktivistkinja. “No hrvatska policija krši zakon o azilu kada prisilno vraća ljude nazad u Bosnu bez ikakve formalne procedure.”

U zadimljenom kafiću u Zagrebu, priča kako planira svoj povratak u Bosnu čim Covid pravila to dopuste. Bihać je hotspot, grad u Unsko Sanskom kantonu gdje je veliki broj ljudi zaglavljen u pokušaju prelaska granice s Hrvatskom.

Ona zna sve o nasilju koje se vrši nad ljudima u pokretu koji pokušavaju doći u Europu. “Hrvatska policija nakon uhićenja odvozi ljude u blizini granice i predaje ih osobama u raznim uniformama od kojih neki imaju balaklave na glavi. Tada se, prije konačnog protjerivanja, u graničnom području događaju mučenja, oduzimanja osobnih stvari i razne vrste nasilja nakon kojih je ljudima naređeno da se pješke vrate u Bosnu.”

Puno migranata i tražitelja azila koji su uspjeli prijeći hrvatsku granicu svjedoče o “ljudima u crnom” prekrivenih lica koji su nešto poput specijalnih postrojbi za iživljavanje i mučenje migranata prije nego ih pošalju nazad u Bosnu.

Nikol ima galeriju fotografija koje prikazuju posljedice nasilja na granicama. “Ima toliko mnogo dokaza mučenja ljudi u pokretu u Hrvatskoj da sam iznenađena što neki novinari još uvijek propitkuju jesu li svjedočanstva istinita” kaže ona dok prelistava fotografije posljedica premlaćivanja na svom telefonu.

Otvara sliku po sliku otvorenih rana, posjekotina, opeklina i ruku, leđa i tijela sa teškim ozljedama nastalim uslijed opetovanih premlaćivanja.

U seriji fotografija dolazi do jedne na kojoj su mladići s krvavim, oteklim licima i objašnjava: “Ove momke je hrvatska policija natjerala da legnu licem prema tlu a potom im vojničkim čizmama jednom po jednom gazila po glavama i lomila noseve.”

“U ne tako davnom periodu slične torture prolazili su u Hrvatskoj ljudi srpske nacionalnosti.” dodaje.

Pronaći u Hrvatskoj ljude poput Nikol, koji podržavaju ljude u pokretu, nije lako. Iako Stepjan kaže da nije među onima što prijavljuju ljude u pokretu policiji, policajac iz granične postaje Čabar otvoreno govori: “Zahvaljujući dojavama lokalnih ljudi mi znamo kada, gdje i kako intervenirati i uhititi migrante.”

Nikol potvrđuje da je strah i bijes javnosti prema migrantima još i veći u doba pandemije. Lažne i neprovjerene vijesti i informacije koje mediji šire potiču javnost na mišljenje da stranci donose Covid u Hrvatsku.

Na društvenim mrežama isti je diskurs. Desno orijentirane grupe veličaju nasilje nad migrantima i pozivaju na linč u svojim grupama na Facebook-u koje su pune govora mržnje. Post poput ovog niže višekratno je prijavljen Facebook-u no još uvijek nije uklonjen.

Tvrdnje Nikol potvrđuje i Antonia, pravnica Centra za mirovne studije u Zagrebu, koja radi na slučajevima optužbi protiv hrvatske policije.

“Nastavljamo primati svjedočenja ljudi koji su bili vezani za drveće, terorizirani na načine da su im policajci pucali iz vatrenog oružja pored lica, ribali im otvorene rane s tekućinama koje peku kožu, prskali ih sprejevima za bojanje koja se ne mogu isprati, seksualno ih zlostavljali i mlatili ih palicama i gumenim cijevima po glavi, rukama i nogama.

U julu ove godine, ured hrvatske pučke pravobraniteljice objavio je u javnosti anonimnu prijavu podnesenu od strane grupe službenika hrvatske policije. Prijavili su svoje nadređene i kolege za nasilje nad ljudima u pokretu, istaknuvši da se radi o sustavnom nasilju.

Isti je stav doktora u Trstu koji ljudima volonterski previjaju i tretiraju rane jednom kad stignu u Italiju pošto su prešli Hrvatsku i Sloveniju. Njihovi nalazi pokazuju da ožiljci nasilja s kojima se susreću nisu samo posljedica policijskog vraćanja nego je jasno da je cilj uzrokovati takve ozljede koje će dugoročno onemogućiti i onesposobiti ljude da uopće nastave put.

Niti hrvatska niti slovenska policija nisu odgovorile na ove optužbe putem svojih službi za javnost. Glasnogovornik EU Home Affairs ureda se oglasio rekavši “Hrvatski autoriteti su se obvezali da će istražiti navode o nehumanom postupanju policije na vanjskim granicama EU, pomno će pratiti situaciju i obaviještavati Komisiju o postignutom napretku u istrazi.”

EU u isto vrijeme šalje tim za nadzor na sastanak s hrvatskim ministrom unutarnjih poslova i nastavlja obilno financirati hrvatski sigurnosni fond, poslavši 100 milijuna eura od 2015. u svrhu upravljanja migracijama putem viznog režima, policijskih ophodnji i zaštite sigurnosti granica.

5. Nazad na trg

Nasilna odvraćanja iz Italije, Slovenije i Hrvatske skroz do Bosne završavaju tako da su ljudi u pokretu ponovo vraćeni u pretrpane i neuslovne kampove, skvotove ili šatore, u nehumane uvjete, najčešće bez osnovnih stavki poput tekuće vode ili struje.

“Ovi su ljudi putovali tisućama kilometara, mjesecima, i sada su na samom pragu Europske Unije. Oni se ne žele vratiti u svoje matične zemlje. “ priznaje Slobodan Ujić, direktor Službe za strance u Bosni, u razgovoru koji je vodio sa Balkan Insight ranije ove godine.

“Mi nismo nehumani ali mi imamo 30.000, 40.000 ili 50.000 nezaposlenih, dok u isto vrijeme 10.000 ilegalnih migranata u punoj snazi boravi ovdje…postali smo parkiralište migranata za Europu.”dodaje Ujic.

Danas se tisuće ljudi u Bosni suočava sa hladnom zimom bez odgovarajućeg skloništa. Od početka januara loše vremenske prilike donijele su još više kiše i snijega pa je težak život u šatorima i napuštenim objektima bez grijanja postao dodatno zabrinjavajuć.

U Bosni je oko 7.500 ljudi u pokretu registrirano u 8 kampova koje vode UNHCR i IOM. Ipak, pretpostavlja se da je zapravo riječ o više od 30.000 migranata i tražitelja azila u zemlji.

3.5. milijuna eura je nedavno poslano Bosni iz EU za upravljanje krizom. To znači da je ukupno više od 40 mijuna eura donirano Bosni od 2015. za izgradnju i upravljanje privremenim kampovima.

S početkom pandemije, ovi recepcijski centri postali su zapravo detencijski centri na otvorenom jer bosanski autoriteti prisilno odvoze i zatvaraju ljude u pokretu u ove objekte, unatoč prenapučenosti i nehumanim uvjetima.

“Bosanska policija nasilno me je odvela iz skvota u kojem sam živio i zatvorili su me na više od mjesec dana u Lipa kamp, 30 km južno od Bihaća.” kaže Saed. ”Imali smo jedan WC na 10 ljudi, struje nije bilo i dobivali smo 1 obrok dnevno.”

23. decembra 2020. Lipa kamp, u kojem je živjelo 1.300 ljudi, je zatvoren jer su međunarodne organizacije odbile upravljati kampom zbog nehumanih uvjeta istog i nepostojanja vode i struje. U isto vrijeme bosanski autoriteti Unsko Sanskog kantona zagovarali su zatvaranje kampa radi pritiska uoči nadolazećih izbora. Evakuacija je započela a četiri osobe koje su živjele u kampu, frustrirane činjenicom da moraju napustiti kamp iako nemaju druge opcije skloništa i nemaju gdje otići, navodno su zapalile kamp.

Trauma življenja u tim nehumanim uvjetima, osobito prilikom prisilnog lockdown-a, ostavit će dugoročne posljedice na ljude. “Još uvijek imam noćne more od tih mjesta i cijelog puta” kaže Saed izbjegavajući kontakt očima. “Većinu noći sanjam lavež pasa i bježanje. Ali ja sam paraliziran na zemlji i ne mogu se pomaknuti.”

Kad je Saed uspio pobjeći iz Lipa kampa u junu 2020., trebalo mu je 3 tjedna da ponovo dođe u Trst. “Sada provodim dane ovdje” kaže pokazujući na Piazza Liberta.

U tom trenutku, pridružuju mu se dva prijatelja. Jedan od njih ima dugački ožiljak na glavi: posljedica udaraca pendrekom hrvatskog policajca. Drugi je spalio vrhove svojih prstiju da mu ne bi uzeli otisak prsta i prisilno ga vratili u Grčku.

Apsurd europske migracijske politike ogleda se na njihovim tijelima. Trauma je utisnuta u njihove umove.

“Sanjam da se mogu odvesti autom u Francusku, kao normalna osoba, na cesti sa zelenim svjetlima, bez prepreka i barikada koje me zaustavljaju.”

• U tekstu su korištena samo imena osoba bez prezimena zbog zaštite njihovog identiteta.

Ovaj je članak produkcija Brush & Bow C.I.C Collective, a objavljen je uz potporu Journalismfund.eu.