Mašenjka Bačić

–

Šef Lukoila, koji se ubio kad je 2022. godine navodno pao s balkona, njegov bivši kolega iz iste naftne tvrtke te sankcionirani biznismen Igor Jakovljev kupovali su od 2000-ih zemlju na otoku Čiovu s planom gradnje luksuznih hotela.

Državni inspektorat uklonio je u zadnje dvije godine 15 bespravno sagrađenih kuća na Čiovu. Ovaj otok pokraj Trogira već je godinama sinonim za preizgrađenost i bespravnu gradnju. No uvala Široka još odolijeva poduzetničkim bagerima iako su investitori tamo kupili 300 tisuća četvornih metara zemljišta predviđenih za turizam i ugostiteljstvo.

Kako Oštro otkriva, riječ je o hrvatskim tvrtkama čiji su krajnji vlasnici sankcionirani ruski poduzetnik Igor Jakovljev, također sankcionirani šef Lukoila Ravil Maganov, koji je 2022. godine umro pod sumnjivim okolnostima u Moskvi, i njegov kolega iz iste tvrtke Sergej Kukura. Zemljišta u Širokoj kupovali su od 2005. godine, kada je Prostornim planom županije ovo područje proglašeno građevnim, pa sve do 2019. 

Mali dio zemljišta još 2003. godine kupile su osobe povezane sa Splitsko-dalmatinskom županijom, koje su ga potom prodale Rusima za devet puta veću cijenu.

Hrvatski bankomat za rublje

Uvala Široka nalazi se s vanjske strane Čiova na području koje je još sačuvano od prekomjerne gradnje. U samoj uvali tek je nekoliko objekata koji su ozakonjeni zahvaljujući Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, kolokvijalno poznatog kao „zakon o legalizaciji“.

Nakon što je Prostorni plan županije 2005. godine predvidio uvalu za turističko-ugostiteljsku namjenu, čiovska općina Okrug donijela je svoj Prostorni plan uređenja, a 2010. godine i Urbanistički plan uređenja turističke zone uvala Široka. Prema njemu, danas je tamo planirano 800 ležajeva te luka nautičkog turizma.

Cijena zemljišta u Širokoj s godinama je rasla. Od 2003. godine, kada je šest hrvatskih građana kupilo prve parcele za 13,6 eura po metru četvornom, do 118 eura po kvadratu kad je njih petero prodalo svoje dijelove tvrtki Fumija u vlasništvu ruskog poduzetnika Igora Jakovljeva. 

Četiri tvrtke povezane s investicijom danas su u ruskom vlasništvu, a osnivao ih je bračni par Slobodan i Valerija Ljubičić iz Splita, dok je petu osnovao Davor Vugec, poduzetnik sa zagrebačkom adresom.

Ljubičići su od 2006. godine do otprilike 2014. raspolagali s više od 30 milijuna eura ruskog novca. Valerija Ljubičić osnivala je tvrtke koje je potom prodavala spomenutim Rusima ili tvrtkama u njihovu vlasništvu za višemilijunske iznose. Nakon toga je tim tvrtkama putem ugovora o zajmu vraćala novac dobiven njihovom prodajom. On je dalje korišten za kupnju zemljišta. Potom bi dijelove svojih potraživanja prema tim tvrtkama pretvarala u poslovne udjele koje bi najčešće za jednu kunu prodavala natrag „novim starim ruskim vlasnicima“.

Zbog čega se poslovalo na ovaj način, Ljubičić nije odgovorila. Kada smo joj poslali e-mail na službenu adresu tvrtke kojoj je danas vlasnica, nazvao nas je njezin suprug Slobodan Ljubičić.

„Gospođa je tu samo nominalno bila nositelj prava udjela u društvu… Nema ona pojma… To je njoj špansko selo“, rekao je Ljubičić dodajući kako je on sam vodio cijeli posao. Potvrdio je da je sav novac došao od ruskih investitora i rekao kako je sve rađeno po zakonu. Zbog čega se novac prebacivao ugovorima o zajmovima i cesijama, Ljubičić je rekao da ne zna. Ako je bilo nepravilnosti, nije s njegove strane.

Potom je pisanim putem objasnio kako su hrvatski propisi onemogućivali stranim investitorima da postanu vlasnici te su stoga pristupili osnivanju nekoliko tvrtki. „Tako se oportunim pokazalo da se kroz kupnju firmi registriranih na ime moje supruge kao partneri i suinvestitori u projektu uvedu ruski državljani koji su kreditiranjem najprije moje supruge, a nakon toga izravno svojih firmi Kluda i Tijat mogli vršiti otkup zemljišta“, napisao je Ljubičić.

Slobodan Ljubičić splitski je poduzetnik koji je od 1993. godine osnivao tvrtke uglavnom za poslovanje nekretninama i turističke usluge. Do 2021. godine svih sedam tvrtki otišlo je u stečaj. U medijima se spominjao jer je bio zainteresiran za ulaganje u tadašnji Brodotrogir, koji je na kraju kupio Danko Končar. I danas tvrdi kako bi, da je uspio kupiti Brodotrogir, to područje izgledalo kao švedski Malmö.

Njegova supruga Valerija Ljubičić imala je od 1997. do 2005. godine obrt Glamour registriran za prodaju odjeće na splitskoj Zapadnoj obali. Osim tvrtki koje su kupovale zemljište na Čiovu, Ljubičić je bila i vlasnicom još jedne tvrtke – Široka uvala, koja se bavila poslovanjem nekretninama, a 2016. godine je otišla u stečaj.

Ljubičići danas vode tvrtku Uvala Mirine, osnovanu prije dvije godine u Šibeniku, koja se također bavi kupovinom i prodajom nekretnina. Tvrtka je prošlu godinu završila s gubitkom od 25,8 tisuća eura.

Tri Rusa na Čiovu

Najveći dio zemljišta u Širokoj danas je u rukama Igora Jakovljeva, ruskog poduzetnika koji je od listopada 2022. godine pod ukrajinskim sankcijama. Vlasti te zemlje smatraju kako ima bliske veze s ruskim režimom te je odgovoran za materijalnu i financijsku podršku radnjama koje potkopavaju ili prijete njihovom teritorijalnom integritetu, suverenosti i nezavisnosti.

Vlasnik je trgovine obućom, opremom i kućanskim proizvodima Kari te kazahstanske trgovine elektroničkih uređaja Sulpak. Nalazi se na 98. mjestu ovogodišnje Forbesove liste ruskih bogataša, a odnedavno živi u Turskoj, gdje je dobio i državljanstvo.

Njegove tri hrvatske tvrtke – Fumija, Hoteli Čiovo i Rumba – posjeduju ukupno 203 tisuće kvadrata u Širokoj. Ljubičić je u tim tvrtkama raspolagala s 18,7 milijuna eura namijenjenim za kupnju zemljišta.

No tijek novca nije u potpunosti jasan. Na primjer, u ugovorima o prijenosu poslovnog udjela te zasnivanju založnog prava koje je Ljubičić 2007. godine potpisala s ciparskom tvrtkom Nerrafont Trading Limited o kupnji Rumbe, navodi se kako će 12,3 milijuna eura biti potrošeno za kupnju 55.000 četvornih metara zemljišta, no ona je do sada kupila samo 39,7 tisuća kvadrata. U financijskim izvještajima procjenjuje ih na 4,1 milijun eura, što je ujedno i iznos zajma koji tvrtka ima od 2008. godine.

Ljubičić je 2009. godine brisala založno pravo na Rumbi, a Nerrafront Trading Limited je Rumbu prebacio za jednu tadašnju kunu ciparskoj tvrtki Iqualit Enterprises Limited Igora Jakovljeva. 

Druga tvrtka, Fumija, kupovala je od 2007. pa do 2018. godine zemlju u Širokoj. Do 2016. godine vlasnici su joj bili Valerija Ljubičić i nizozemska tvrtka CCE Real Estate Holdings N. V. No još 2009. godine Fumiji je 750 tisuća eura posudila Jakovljevljeva tvrtka Solid Light International s Belizea, što aludira na njegov utjecaj u njoj.

Fumiju je 2020. godine za nepoznat iznos preuzela Jakovljevljeva tvrtka Ronerail Enterprises Limited, koja je u 12. mjesecu prošle godine prebacila sjedište s Cipra u Ujedinjene Arapske Emirate.

Fumija je vlasnica i tvrtke Hoteli Čiovo, koju je 2005. godine osnovao Davor Vugec. Do 2006. godine posudio je tvrtki 711 tisuća eura, a obaveze je ugovorom o cesiji prenio na Valeriju Ljubičić kada joj je 2007. godine prodao tvrtku.

Ljubičić je 2009. godine prodala Hotele Čiovo Fumiji i obavezala se provesti dokapitalizaciju tvrtke u iznosu pozajmice koje joj je prenio Vugec. To je i napravila nakon mjesec dana kada je Fumiji za jednu kunu prodala i taj udio.

Vugec i Jakovljev nisu odgovorili na upite Oštra.

Četvrta tvrtka, Tijat, pripadala je Ravilu Maganovu, bivšem šefu Lukoila, koji je 2006. godine sklopio ugovor s Valerijom Ljubičić o kupnji te tvrtke za 9,6 milijuna eura. U iduće dvije godine Ljubičić je Tijatu posudila 3,1 milijun eura, od kojih je 968 tisuća eura pretvorila u poslovni udio i prodala ga natrag Maganovu za jednu tadašnju kunu.

Tijat danas ima 34.271 četvorni metar u Širokoj te ih u godišnjim izvještajima procjenjuje na 4,5 milijuna eura vrijednosti i 4,2 milijuna era dugoročnih dugova.

Maganov je 2022. godine preminuo nakon što je pao s prozora na šestom katu bolnice u Moskvi gdje je primljen zbog problema sa srcem.

„Izražavamo duboko žaljenje što moramo obavijestiti da je Ravil Maganov, predsjednik Upravnog odbora PJSC Lukoila, preminuo nakon ozbiljne bolesti“, poručili su iz Lukoila u povodu njegove smrti, dok je državna novinska agencija TASS, citirajući sigurnosne snage, rekla kako je Maganov „počinio samoubojstvo u Središnjoj kliničkoj bolnici u Moskvi“.

U hrvatskom registru stvarnih vlasnika Maganov je i dalje stvarni vlasnik tvrtke, dok se kao ovlaštenici na njegovu udjelu od siječnja ove godine navode njegova djeca Nailya Maganova i Danis Maganov, majka Roza Maganova te bivša supruga Elena Maganova. Maganovljevi nisu odgovorili na upite Oštra.

Maganovljev nekadašnji kolega u Lukoilu Sergej Kukura vlasnik je pete hrvatske tvrtke Kluda, koja u Širokoj ima 50.543 kvadrata. I ovaj je put Ljubičić netom nakon otvaranja tvrtku prodala Kukuri potpisavši nekoliko ugovora iz kojih se Rus obavezao isplatiti 9,2 milijuna eura za poslovni udio nominalno vrijedan 2700 eura.

Ljubičić je potom od 2006. do 2007. godine Kludi posudila tri milijuna eura, a 957 tisuće eura pretvorila je u poslovni udio, koji je prenijela na Kukuru. 

U idućim godinama Kluda je dobila i zajam tvrtke Alpinex Trading Limited s Britanskih Djevičanskih Otoka, koja je preuzela i potraživanja Kukure te je dugovanja 2014. godine konvertirala u vlasnički kapital i preuzela Kludu. No samo pet mjeseci kasnije Kukura je preuzeo Kludu za 12,5 milijuna eura te 100 tisuća dolara, pri čemu je 960 tisuća eura prebijeno potraživanjem koje je Kukura imao prema Alpinex Tradingu.

U Kukurino ime Oštru je odgovor poslao Grigorij Kolosov, direktor Klude. Objasnio je kako je Kukurina namjera bila izgraditi privatne vile za osobnu namjenu, no to je bilo praktički nemoguće pa je odlučio udružiti se u projekt kao koinvestitor. Zbog sporosti implementacije projekta Kukura je danas spreman prodati tvrtku ili zemlju. Nije, međutim, bio spreman objasniti detalje transakcija koje su bile poduzete pri kupnji zemlje.

„Objašnjavanje detalja pojedinačnih transakcija u razdoblju od gotovo 20 godina odvelo bi nas predaleko, tako da se u to nećemo upuštati. U ovoj operaciji Kluda je poštovala sve zakonske propise te nije kršila nikakve zakone ili dobre poslovne prakse“, napisao je Kolosov u svom odgovoru.

Profitirali i zaposlenici Splitsko-dalmatinske županije

Slobodan Ljubičić je Oštru objasnio kako je on idejni začetnik projekta gradnje turističkoga kompleksa u Širokoj. Rekao je da je „kaparirao“ zemljišta te putem inozemnih agencija pronašao ulagače. Prvo su bili zainteresirani „neki Španjolci“, no onda su se pojavili Rusi – Magnov i Kukura, a potom Jakovljev. 

„Imali su pedigre i došli su po preporuci“, rekao je Ljubičić te nastavio objašnjavati a je sve išlo po planu, dok nije došlo do kraha tržišta nekretninama, potom epidemije koronavirusa i napokon rata u Ukrajini. Rekao je kako je nedostajalo još nekih 10 milijuna eura da se zemljište potpuno okrupni. 

„Da su oni još to mogli isfinancirati do kraja, onda bi projekt bio u nultoj fazi gotov. I onda bi se moglo kreditom banaka to graditi dalje“, rekao je dodajući kako je cijela realizacija bila kao „kašeta brokava“ jer je kupnja zemljišta i upisivanje na sudu u Trogiru išlo jako sporo.

„Projekt nitko neće dovesti do kraja ako ga ja ne dovedem… Ja sada radim na tome da pronađemo nove ulagače. I nisam daleko od toga“, rekao je inzistirajući na tome da je sve rađeno po zakonu, a kupnja započeta nakon što je zemlja postala građevinska, 2005. godine.

No zemlju u Širokoj već 2003. godine počela je kupovati skupina građana među kojima su bile tri osobe povezane sa Splitsko-dalmatinskom županijom – Tomislav Opačak, Vicencije Biuk te Anđelko Katavić. Zajedno s još tri osobe koje nismo mogli povezati sa Županijom kupili su 4762 četvorna metra zemljišta za gotovo 11 tisuća eura. Petnaest godina kasnije zemlju su prodali po devet puta većoj cijeni Jakovljevljevoj tvrtki Fumija.

Sva trojica bila su u Nadzornom odboru tvrtke Splitsko-dalmatinska zona u vlasništvu Splitsko-dalmatinske županije od njezina osnivanja 1999. do 2003 godine. Katavić je danas pročelnik Upravnog odjela za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu Županije, a Opačak mu je bio zamjenik do umirovljenja. U telefonskom razgovoru, na pitanje o kupnji i prodaji zemljišta na Čiovu, Opačak nam je rekao da je to „bilo i prošlo“.

„Nemam Vam što o tome išta reći. Kupili, prodali“, rekao je dodajući kako nije on taj koji je odlučivao ni provodio odluke o namjeni prostora.

„Obzirom da je to područje koje sam zajedno sa kolegama kupio bilo jedno od najljepših područja u Splitsko-dalmatinskoj županiji, bez obzira da li je poslije postalo građevno, vrijedilo je. U mislima mi je bilo da mora kad-tad biti neki oblik namjene koji bi omogućio barem korištenje tog zemljišta u vidu malih kućica za odmor«, odgovorio je za Oštro putem e-maila Katavić.

Objasnio je kako je poslije to zemljište planirano za „nekakav oblik elitnog turizma“ pa je bio prisiljen prodati ga, a cijena je bila 83,6 tisuća eura za 2702 kvadrata. Rekao je i kako činjenica što je tada bio član Nadzornog odbora tvrtke Slobodna zona nije imalo nikakvih dodirnih točaka s kupnjom zemljišta.

Biuk je do opoziva 2013. godine bio hrvatski veleposlanik u Australiji, a potom do 2018. zaposlen u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Danas ne želi govoriti o svojim nekretninskim pothvatima u uvali Široka.

„To je bilo davno. I to su radili odvjetnici“, rekao je dodajući kako se ničega ne sjeća.

U istraživanju ove priče sudjelovao je i Samo Demšar (Oštro, Slovenija).