Ante Pavić, Mašenjka Bačić

—

Poznati hrvatski poduzetnik Enver Moralić već niz godina koristi tvrtke iz poreznih oaza za pojedine poslovne operacije, a jedna od njih i danas je prisutna u Hrvatskoj kao vlasnica poduzeća Montmontaža – energetika

»Na krivom ste putu i krivo ste informirani«, kratko nam je odgovorio poznati hrvatski poduzetnik Enver Moralić nakon što smo ga upitali o njegovoj tajanstvenoj tvrtki Tamol Assets Corporation s Britanskih Djevičanskih otoka.

Informacije iz Pandorinih dokumenata otkrivaju, naime, dugogodišnju povezanost Tamol Assetsa s poslovima Envera Moralića i članova njegove obitelji, u Hrvatskoj i inozemstvu.

Tvrtka Tamol Assets u posljednjih je 16 godina bila povezana s Moralićevim poslovima, i to od Kazahstana do Slovenije te Bosne i Hercegovine, da bi napokon prije dvije i pol godine završila u Hrvatskoj. 

Moralić je toj tvrtki prodao stan u centru Zagreba i ustupio joj svoja potraživanja prema Fabrici šećera u Bijeljini, koju je svojedobno pokušao kupiti, a Tamol Assets pojavio se i kao veliki vjerovnik njegove tvrtke Kemiplas u Sloveniji, koja je 2013. godine završila u stečaju, ali je slovenski sud 2015. godine odbio zahtjev za stečajem.

Danas je Tamol Assets i vlasnik hrvatske tvrtke Montmontaža – energetika, čiji je stvarni vlasnik upravo Moralić. 

Osim toga, Enver i Fikret Moralić bili su povezani s LTS Holdingom, offshore-tvrtkom koja je od 2015. godine na američkoj listi sankcija zbog povezanosti njegovih vlasnika s ruskim vrhom i okupacijom Krima. Unatoč tome, ta je tvrtka sve do 2021. godine, prema dostupnim podacima, nesmetano poslovala u Hrvatskoj. 

Tajanstvena prodaja stana

U 2006. godini Enver Moralić prodao je Tamol Assetsu stan u centru Zagreba od 129,9 četvornih metara za 363.000 eura, piše u kupoprodajnom ugovoru koji je Oštro pronašao u Pandorinim dokumentima. U njemu stoji da Moralić prodaje stan u Perkovčevoj ulici 1 u centru Zagreba, no prema podacima iz zemljišnih knjiga, ta je nekretnina već godinama u vlasništvu Stomatološke poliklinike Zagreb.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u tom je razdoblju prosječna cijena kvadrata novog stana u glavnom gradu Hrvatske iznosila 1700 eura, odnosno znatno manje od cijene za koju je Moralić stan prodao Tamolu, to jest 2800 eura po četvornome metru.

Moralić je u to vrijeme zaista bio vlasnik stana u Perkovčevoj, ali na kućnom broju 2, u zgradi u kojoj je smješteno Hrvatsko novinarsko društvo i nekolicina stanova. Taj je stan iste površine kao onaj koji je prema ugovoru prodao Tamol Asssetsu.

Stan u Perkovčevoj 2 Moralić je stekao 1991. godine, a 2017. godine darovao ga je svojoj maloljetnoj kćeri. Tamol Assets nikad nije bio upisan kao vlasnik stana u Perkovčevoj 1 ili 2.

Moralić stan i danas koristi za svoje poslovanje. Tamo su registrirane njegove tvrtke Kemokompleks i Montmontaža – energetika, a istu su adresu za svoje poslove u 2000-ima koristili i pojedini članovi njegove obitelji, poput Nermina Moralića i brata Fikreta Moralića. 

Hrvatski mediji u nekoliko su navrata izvještavali o tome da je Nermin rođak Envera Moralića, no Oštro putem redakciji dostupnih podataka njihove obiteljske odnose nije uspio nezavisno potvrditi. 

Nakon Tamolove kupnje stana tvrtka je 2007. godine izdala račun Nerminu Moraliću prema kojem joj je ovaj trebao platiti 200.000 dolara za »uspostavljanje poslovanja u plastičarskom i kemijskom sektoru«. Na računu je navedena kazahstanska adresa Nermina Moralića u Almatiju. Unatoč trudu tamošnjih kolega, nismo uspjeli pronaći službene podatke o Moralićevim poslovima u Kazahstanu.

Veze Moralićevih s Kazahstanom bile su uspostavljene i ranije.

Nermin Moralić je od 2004. do 2005. godine bio direktor u hrvatskoj tvrtki Armoreal, koju je 2004. godine osnovao imućni Rakhat Aliyev, tadašnji veleposlanik Kazahstana u Austriji. 

Aliyev je umro 2015. godine u zatvoru u Austriji, gdje je, kako je izvijestio OCCRP, čekao suđenje zbog sumnje za ubojstvo. Prethodno su ga austrijske, njemačke i malteške vlasti već istraživale zbog sumnje na pranje novca, zbog čega je 2014. Ana Gomes, zastupnica u Europskom parlamentu, zatražila očitovanje Europske komisije.

Poslovna adresa Armoreala, koji se bavio poslovanjem nekretninama i uzgojem žitarica do njezina gašenja 2012. godine, nalazila se – u Perkovčevoj ulici 2.

Veze sa sankcioniranim ruskim oligarhom

U Perkovčevoj 2 bila je registrirana i tvrtka IPP i partneri, koja je kasnije promijenila adresu. Danas je u stopostotnom vlasništvu Enverova brata Fikreta Moralića.

Tvrtku su 2008. godine osnovali IPP International Petroleum Products s Britanskih Djevičanskih Otoka s 50-postotnim udjelom te Fikret Moralić i Kemokompleks Envera Moralića, svatko s 25-postotnim udjelom.

IPP International Petroleum Products osnovan je 2001., ali je 2007. godine promijenio ime u LTS Holding, a 2017. prebacio je sjedište iz Britanskih Djevičanskih Otoka na Cipar. Direktori su mu 15, odnosno 13 godina bili ruski oligarh Petr (Peter) Kolbin i švedski odvjetnik Sven Olsson.

U tablici Alcogala, panamske tvrtke specijalizirane za registraciju offshore-tvrtki, koja je procurila u sklopu projekta Pandorini dokumenti, Kolbin je naveden i kao stvarni korisnik LTS Holdinga. 

Prema navodima Kolbinovih susjeda, obiteljskih prijatelja i učitelja, koje je u svojoj priči iz Pandorinih dokumenata prenio Washington Post, Kolbin je prijatelj iz djetinjstva ruskog predsjednika Vladimira Putina. U mladosti je bio mesar u Petrogradu, a Washington Post ga je nazvao »Putinovim novčanikom«, odnosno osobom koja za Putina u tajnosti drži veliki novac. 

Unatoč tome što je rekao novinarima da »nije poslovni čovjek«, Kolbin je, prema nalazima OCCRP-a, prikupio imovinu vrijednu više od pola milijarde dolara. Posjedovao je 10 posto udjela u poduzeću Gunvor, tada u vlasništvu ruskog oligarha Genadija Timčenka, i 25 posto u Yamal LNG-u, plinskoj tvrtki s licencom za unosna polja prirodnog plina u sjevernoj Rusiji.

Američko ministarstvo financija je 2014. godine uvelo sankcije Timčenku baš zbog bliskih veza s Putinom, uz objašnjenje da su njegove aktivnosti izravno povezane s ruskim predsjednikom, koji stoga vjerojatno ima pristup Gunvorovim fondovima.

Kolbin je u srpnju 2015. dodan na američki popis sankcija zbog »pružanja materijalne potpore« Timčenku.

Nakon agresije na Ukrajinu u veljači ove godine sankcije prema Timčenku proširene su i na druge države poput Europske unije, Švicarske i Japana.

Alcogal je u svibnju 2016. podnio Izvještaj o sumnjivim aktivnostima (SAR) LTS Holdinga zbog sankcija protiv Timčenka i Kolbina, kao i zbog istrage američkih vlasti zbog sumnje na pranje novca. Unatoč svemu tome, LTS je preko IPP i partnera nesmetano poslovao u Hrvatskoj do 2021. godine.

Washington Post se pozvao na tvrdnje stručnjaka za Rusiju i tamošnjih novinara da je Kolbin umro prije nekoliko godina. Podaci ciparskog registra pokazuju kako je vlasnica LTS Holdinga 2018. godine bila Petrova kći Tatiana Kolbina.

U hrvatskom sudskom registru pohranjen je e-mail iz 2020. godine u kojem Fikret Moralić piše Olssonu da što prije kontaktira Kolbinovu jer se mora složiti s prijenosom dionica Fikretu Moraliću.

Kemokompleks je, naime, te godine prenio svoj udio Fikretu, ali je hrvatski trgovački sud zatražio da se LTS odrekne prava prvokupa Kemokompleksovih dionica kako bi ih stekao Fikret. Čak mu je i produžio rok za upis radi pribavljanja dokumentacije iz inozemstva, a u e-mailu mu i sam Olsson odgovara da je do Kolbinove teško doći.

Uprava LTS-a je naposljetku odlučila da nije zainteresirana za Kemokompleksov udio pa je Fikret postao vlasnik ukupno 50 posto dionica. LTS se 2021. godine i sam povukao iz vlasništva te je danas Fikret naveden kao jedini vlasnik IPP i partnera.  

No, zlatno doba tvrtke trajalo je od 2010. do 2015. godine, kada su godišnji prihodi najčešće prelazili nekoliko desetaka milijuna kuna. U rekordnoj 2012. godini tvrtka je uprihodila čak 64 milijuna kuna, dok su tri godine kasnije prihodi naglo počeli padati, a u 2019. i 2020. godini ih više nije ni bilo.

Do danas se ne zna čime se IPP i partneri bave, iako su u sudskom registru registrirani za proizvodnju, transport i prodaju energenata. Naime, iz Hrvatske energetske regulatorne agencije objasnili su Oštru da IPP i partneri nikad nisu imali dozvolu za obavljanje energetskih djelatnosti.

Širenje po regiji

Tamol Assets bio je potporna tvrtka i za slovenske poslove Envera Moralića. Slovenskoj kemijskoj tvornici Kemiplas je 2009. godine bio jamac za kredit nepoznatog iznosa od švicarske banke Credit Agricole. Kemiplas je 2013. godine otišao u stečaj u kojem je najveći vjerovnik postao baš Tamol Assets, koji je potraživao sedam milijuna eura.

Podaci iz Panamskih dokumenata, koji su u međunarodnoj istrazi objavljeni 2016. godine, otkrivaju, međutim, e-mail koji je slovenski odvjetnik Aleš Velkaverh poslao panamskoj odvjetničkoj tvrtki i registracijskom agentu Mossacku Fonseci. Kao zastupnik više vjerovnika Kemiplasa, Velkaverh je tražio od agenta da mu otkrije stvarnog vlasnika Tamol Assetsa. Navodio je i da znaju tko je, ali da to ne mogu dokazati.

Naime, 2014. godine dio malih vjerovnika se u predstečajnom postupku pobunio protiv prijedloga da Tamol Assets postane članom odbora vjerovnika jer su smatrali kako je riječ o povezanoj osobi s Enverom Moralićem. Stečaj je odbačen 2015. godine.

Velkaverh nije dobio odobrenje svojih nekadašnjih klijenata da za Oštro detaljnije govori o tom slučaju.

Većinska vlasnica Kemiplasa u vrijeme stečajnog postupka bila je tvrtka s karipskog otočja Sveti Vincent i Grenadini, Excelsior Trading Limited. Kemiplas je preuzela 2010. godine, a njegova je vlasnica i danas. Slovenski Registar stvarnih vlasnika pokazuje, međutim, da je sada stvarni vlasnik Kemiplasa upravo Enver Moralić, što posljedično znači da je i stvarni vlasnik Excelsiora.

U to je vrijeme Moralić preko Poljoprivredne zadruge Jankovci, koja je tada bila u njegovu vlasništvu, sklopio sporazum o preuzimanju Fabrike šećera Bijeljina s njezinim vlasnikom, banjolučkom tvrtkom Agrocoop Export Import, navodi se u presudi Višeg privrednog suda u Banjoj Luci iz prošle godine. Ta je tvrtka tada bila u većinskom vlasništvu Zorana Ćopića, navedeno je u kasnijoj kaznenoj optužnici protiv samog Ćopića.

Sporazum je trebao Moraliću omogućiti postupno preuzimanje Fabrike šećera, ali nije imao sreće. Policija Republike Srpske je 2011. godine uhitila Ćopića pod optužbom da je prao novac za Darka Šarića, koji je od prošle godine u srpskom kućnom pritvoru, gdje čeka odluku suda zbog navodnog šverca drogom. 

Prema izvještaju Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), na ponovljenom suđenju 2013. godine Ćopiću je odlukom okružnog suda u Banjoj Luci oduzeto 51 posto dionica Fabrike šećera Bijeljina, uz kaznu zatvora od četiri i pol godine.

Time je i Moralić izbačen iz preuzimanja Fabrike šećera te je već 2013. godine pisao ljutito otvoreno pismo predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku u kojem je naveo kako je u šećeranu uložio 13 milijuna konvertibilnih maraka (6,6 milijuna eura), kao dio sporazuma s Agrocoopom. Prijetio je Moralić Republici Srpskoj i da će u slučaj uključiti nadležna tijela Europske unije, ali novac koji je tražio nije dobio.

Pokušavao je i preko tužbi na Privrednom sudu u Banjoj Luci. Poljoprivredna zadruga Jankovci, koja je bila u njegovu vlasništvu, podnijela je dvije odvojene tužbe. U jednoj je potraživala iznos u ekvivalentu 1,4 milijuna eura, a u drugoj znatno više – 6,4 milijuna eura.

U slučaju potraživanja od 1,4 milijuna eura za drugostupanjski sud nije bilo dvojbe da ih Fabrika šećera mora vratiti vjerovniku. Jankovci su, međutim, nakon prvostupanjske odluke potraživanja prenijeli na Moralića, koji ih je dalje prenio na Tamol Assets. Ta je tvrtka bila pobjednica u drugostupanjskoj presudi. 

U drugoj, pet milijuna skupljoj tužbi stvari su završile drukčije. Jankovci i Agrocoop su prijavili zajednička potraživanja prema Fabrici šećera u iznosu od 6,5 milijuna eura. Agrocoop je ta potraživanja prenio na P.Z. Jankovce, a oni su ih proslijedili Moraliću, koji ih je ustupio Tamol Assetsu.  

Međutim Viši privredni sud u Banjoj Luci zaključio je u studenom 2021. godine da je Agrocoop, u zamjenu za ulaganje u šećeranu, stekao 51 posto dionica Fabrike šećera i da mu ova ne duguje ništa. Budući da je spomenuta potraživanja na kraju preuzeo Tamol Assets, ta je tvrtka ostala kratkih rukava. 

Tamol Assets je u međuvremenu počeo investirati u hrvatske tvrtke.

Od velike građevinske i strojarske grupacije Montmontaža 2019. godine kupio je tvrtku kćer Montmontaža – energetika, koja se bavi građenjem, projektiranjem i trgovinom energentima. Tvrtka, koja prema financijskim izvještajima najmanje 10 godina nema zaposlenih, u toj je godini snažno podigla prihode s 11,5 tisuća kuna na 3,6 milijuna kuna. No 2020. godine prihodi su opet pali, na samo 105 tisuća kuna.

I poslovna adresa Montmontaže – energetike, čiji je stvarni vlasnik Enver Moralić, nalazi se u Perkovčevoj 2, gdje je vlasnica stana njegova maloljetna kći.

Moralić rijetko istupa u javnosti, ali je 2005. godine u intervjuu tjedniku Nacional opisao svoje poslovne početke. Izjavio je kako je diplomirani inženjer agronomije te da je na početku karijere bio zastupnik zagrebačke tvrtke Kemikalije u Njemačkoj. Ni 10 godina nakon toga, 1974. je osnovao vlastito poduzeće Kemokomplex preko kojeg je počeo trgovati petrokemijskim proizvodima u bivšem SSSR-u.

Polovicom 1990-ih okrenuo se kupnji poljoprivrednih kombinata u Hrvatskoj. Poljoprivredno dobro Božjakovinu, uključujući dvorac Štakorovec pokraj Dugog Sela, kupio je 1994. godine. Preko tvrtke Božjakovina preuzeo je i kombinat Kutjevo.

Moralić ne posustaje ni nakon što je napunio 87 godina života. Tako je u prosincu prošle godine želio preko Kutjeva preuzeti uspješnu peradarsku kompaniju Koku, ali su vlasnici odbili njegovu ponudu.

Moralić je u odgovoru na Oštrov upit o poslovanju Tamol Assetsa i Fabrike šećera te o dosad javnosti nepoznatim podacima iz Pandorinih dokumenta rekao da smo krivo informirani, ali nije htio detaljnije objasniti o čemu. Drugih komentara nije dao.