Ana Čelar

–

U novoj Oštrovoj rubrici Novinarski vjetrokaz razgovaramo s Jelenom Ćosić iz Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara, medijske organizacije koja stoji iza najvećih svjetskih novinarskih istraga poput Panama Papersa i Cyprus Confidentiala.

U studenom prošle godine, samo nekoliko dana nakon objave projekta Cyprus Confidential, Europski parlament sastao se u Strasbourgu. Bila je to direktna reakcija na istraživanje predvođeno Međunarodnim konzorcijem istraživačkih novinara (ICIJ) koje je, između ostalog, pokazalo da je Cipar skriveno utočište sankcioniranih ruskih oligarha i njihovog bogatstva.

Europski zakonodavci tom su prilikom istaknuli kako je ciparski primjer jasan pokazatelj potrebe za pojačanom borbom protiv pranja novca unutar europskog bloka. Francuska europarlamentarka Gwendoline Delbos-Corfield, članica Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove Europskog parlamenta rekla je kako istraga ICIJ-a dokazuje da samo jedna slaba karika u lancu može ozbiljno ugroziti borbu protiv korupcije.

»Veća razina transparentnosti osigurala bi da se oligarsi više ne mogu sakriti ​​iza fiktivnih tvrtki i sumnjivih offshore struktura«, zaključila je.

S tim se slaže i Jelena Ćosić, novinarka i voditeljica treninga ICIJ-a te koordinatorica partnerstva za istočnu Europu.

»U društvu koje vrednuje demokraciju i transparentnost, informacije o vlasništvu tvrtki su prijeko potrebne – kako u onshore, tako i u offshore zonama. Bez njih mi, građani, nismo adekvatno informirani, a odluke koje donosimo ne temelje se na činjenicama«, rekla je. 

Sumnjive offshore strukture često su u fokusu ICIJ-a, inače poznatog po međunarodnim istraživačkim suradnjama poput Panama, Paradise i Pandora Papersa, Uber Filesa ili Cyprus Confidentiala. O potonjem smo razgovarali sa Ćosić koja nam je ispričala kako nastaju globalni istraživački projekti i s kojim se izazovima novinari pritom susreću.

Za Cyprus Confidential trebalo je analizirati 3,6 milijuna dokumenata – kakav je osjećaj pred sobom imati toliki skup podataka? Kako u ICIJ-u dijelite posao?

Traženje priča i razmišljanje hoćemo li nešto naći u podacima je super uzbudljivo – to nas istovremeno plaši i gura naprijed. Priče koje objavljuju ICIJ i naši partneri uvijek su produkt višemjesečnog rada: dokumenti koje dobijemo nisu gotove priče, već se radi o financijskim podacima ili e-mailovima, koji su samo manji dio velike slagalice. Da bismo došli do priče imamo još puno dodatnog posla, istraživanja, »kopanja« ... 

Na početku tog procesa najvažnije je dobro sistematizirati podatke kako bismo mogli pronaći i pozvati partnere koji će s nama raditi na projektu. Ja radim i kao podatkovna novinarka, a u timu koji se bavi podacima prvo dobro analiziramo kakve sve dokumente imamo, strukturiramo ih i tek tada dijelimo s novinarima partnerima na projektu. 

Pritom, kao i za sva naša istraživanja, novinare-partnere učim kako koristiti naše baze podataka te im pomažem oko iščitavanja različitih dokumenata.

Koliko je teško koordinirati projekt u kojem sudjeluje toliki broj partnera?

Sve radne procese samo treba unaprijed dobro isplanirati i jasno podijeliti zadatke, a ICIJ za to ima nekoliko timova. Tech tim provjerava dokumente – jesu li zaraženi, imaju li metapodatke koji nam mogu reći više o autoru ili vremenu kada je dokument nastao... Pritom, Tech tim nam je jako važan jer su razvili Datashare – pretraživač koji koriste svi, i ICIJ i partneri projekta, a u kojem brzo i jednostavno možemo pregledavati sve dokumente. Također su razvili iHub, platformu za komunikaciju, odnosno svojevrsnu društvenu mrežu za istraživačke novinare nekog projekta.

Tim koji se bavi podacima potom strukturira podatke tako da se svi u njima mogu snaći. Na primjer, kada partner dobije informaciju da neki političar ima offshore entitete, do tog podatka je zapravo došao Data tim koji je ranije morao provjeriti identitet političara. Minimalno troje kolega iz podatkovnog tima provjerava informacije kako bismo u njih bili sigurni.

Kako izgleda proces selekcije partnera, na što posebno obraćate pažnju?

Svatko tko sudjeluje u ovakvim projektima, tu je s razlogom. Mi surađujemo s medijskim partnerima jer smatramo da je njihova lokalna perspektiva neprocjenjiva. Ne postoje mogućnosti u kojima bilo koja medijska kuća na svijetu sama radi lokalne priče, na nivou lokalnih partnera. Ponekad to znači da radimo s više od 100 medijskih kuća, što nije jednostavno, ali radimo s kolegama koji su profesionalni i ulažu posebne napore u sve što rade. Zapravo, ono što mi radimo je privilegija u istraživačkom svijetu – i svjesni smo toga.

Iako neki smatraju da nismo otvoreni za suradnju s novim medijima i da biramo isključivo partnere s kojima smo već surađivali, svaki put dodajemo i nove medijske partnere. To ponekad jest komplicirano, ali smatramo da je bolje raditi s partnerima iz različitih zemalja nego samo s određenim medijima koji mogu »pokriti« zemlju koja je nama potrebna. Jednostavno, nama je znanje koje lokalni partneri imaju o svojem okruženju nezamjenjivo.

Osim lokalne perspektive – koje su se osobine kod novinara pokazale važnima za vas?

Novinari moraju biti otvorenog uma i pokazivati želju za radom na ovakvim projektima. Velike priče i istraživanja svima nama predstavljaju dodatan posao koji je često naporan i dugotrajan – ali se na kraju isplati. Kada potencijalni partneri vide koliko smo mi posvećeni poslu, koje platforme koristimo, koja znanja razmjenjujemo i koliko smo spremni pomoći u bilo čemu što je potrebno – nije im teško odlučiti se za suradnju.

U osam mjeseci koliko je trajalo istraživanje za Cyprus Confidential – što se pokazalo kao najveća prepreka ili izazov?

Najveći je problem što svi paralelno radimo na nekoliko projekata i priča, pa nemamo dovoljno vremena da bi se potpuno posvetili projektu. Ali ICIJ u tim slučajevima uvijek pokušava pronaći optimalno rješenje. 

Svi partneri imaju isti cilj, a to je uvijek i jedino – javno dobro. Dokle god radimo za javno dobro, ne postoji problem za projekt ili općenito za našu profesiju. Pritisaka i prijetnji uvijek ima, pogotovo nad partnerima u određenim zemljama. No, svi paze na podatke i ne dijele ih sa osobama koje nisu dio projekta. Često odlučimo nekoga ne potpisati na projekt, kako to ne bi napravilo još veći problem ili ugrozilo sigurnost nekog od partnera. Ipak, ukoliko se tako nešto i dogodi, trudimo se pravovremeno reagirati i pomoći našim partnerima. 

Što bi poručila mladim novinarima i ostalima koji se žele baviti ovakvim istraživanjima?

Najbolje priče su uvijek one koje nas osobno fasciniraju, koje su nama bitne te za koje postoji neka strast da ih odradimo. Zato bi mladi novinari trebali što više čitati – da saznaju koje teme ih zaista zanimaju. Kad saznaju oko čega su strastveni i čime se žele baviti, tek tada bi trebali početi učiti istraživačke vještine, odnosno kako dublje kopati da bi u svom polju došli do konkretnih priča.