Priča: Boštjan Videmšek, Nerminka Emrić
Fotografije: Matej Povše

Sve je više prebjega kojima je tijekom ulaska u Sloveniju i Hrvatsku onemogućeno zatražiti azil. I ove godine nastavljeno je sustavno i kolektivno vraćanje tražitelja azila. Masovno, sustavno i nasilno potiskuje ih se iz Europske unije. Prikupili smo svjedočanstva koja to dokazuju.

Said Mahboob, 21, Afganistan

Said Mahboob dolazi iz Kunduza, jednog od najopasnijih gradova u Afganistanu. Dom je napustio prije tri godine. Budući da je neko vrijeme radio za američku tvrtku, prijetili su mu i talibani i lokalni ogranak samoproglašene islamske države. Proveo je godinu i pol u Turskoj i duže vrijeme u Grčkoj.

Kroz Makedoniju je došao u Srbiju, gdje je u smještajnom centru boravio samo četiri dana. Zatim se na lokalnoj željezničkoj postaji sakrio ispod jednog od vagona vlaka koji je vozio prema Sloveniji. Osam je sati, držeći se za metalni okvir vagona, izdržao ispod vozećeg vlaka.

Policajci su ga 3. svibnja otkrili na željezničkoj stanici Dobova. Bio je nasmrt umoran, smrznut. Policiji je rekao kako želi zatražiti azil u Sloveniji jer mu talibani prijete smrću i da dolazi iz ratnog područja. Bio je svjestan svojih prava i pokušao je objasniti policajcima da ima pravo na međunarodnu zaštitu. Mislio je da su ga saslušali. Rekli su mu da se ne brine i da će moći službeno podnijeti zahtjev za azil u policijskoj postaji.

"U policijskoj su me postaji zapisali i ukrcali u kombi. Odveli su me do hrvatske granice i odmah su me predali hrvatskim policajcima", rekao je.

Tamo su mu uzeli mobitel, novac i vreću za spavanje. Zajedno s nekim drugim izbjeglicama bio je bačen u službeno vozilo i odveden u BiH, gdje je stigao u nedjelju, 5. svibnja navečer kada smo razgovarali s njim. Spavao je vani unatoč lošem vremenu. U kampu Miral nije bilo mjesta za njega. Čim mu se ukaže prva prilika, ponovno će se pokušati probiti do Slovenije, a zatim nastaviti prema Italiji, rekao nam je tada.

"Samo želim preživjeti", dodao je.

Ami Rabet, 16, Sirija

Ami Rabet, maloljetni dječak iz Idliba već šest mjeseci je u Bihaću u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.

Majku je ostavio u Siriji a on je na put krenuo sa svojim rođacima. Kaže da je njegov stariji brat prije tri godine uspio doći do Njemačke i on danas samo želi kod svog brata.

Dva puta pokušao je preći nelegalno granicu i to preko surove i opasne planine Plješevice na granici između BiH i Hrvatske. Oba puta je vraćen.

Prvi put uhvatila ga je hrvatska policija. Bili su jako grubi, sjeća se Ami, slomili su im telefone, pokidali dokumente, oduzeli novce i spalili ćebad za spavanje.

Drugi put, januara ove godine bilo je još teze. Po snijegu i hladnoći pješačio je sa grupom migranata planinskim putevima kroz šumu. Nakon sedmodnevnog iscrpnog hoda GPS na telefonu im je pokazao da su dva kilometra u unutrašnjosti Slovenije.

Mislili su da su uspjeli, da su sigurni u zemljama EU. Međutim kada su izašli iz šume ubrzo ih je okružila slovenska policija.

Pokušao je zatražiti azil, objašnjavao je policiji da želi kod brata u Njemačku, ali uzalud. Sa policijom je bio prevodilac koji je, kako tvrdi Ami, iz Palestine. Čak je pomislio da će mu pomoći, ali desilo se suprotno.

Taj prevodilac koji radi za policiju Slovenije negirao je da je Ami iz Sirije i da je maloljetan, iako je Ami pokazao dokumente. “Go, go, go Bosnia, Bihać … go, go, nazad” … riječi su koje je Ami samo u tom trenutku čuo.

Slovenska policija ga je zajedno sa ostalim uhvaćenim migrantima strpala u auto i odvezla do hrvatske granice, bez da ih je uopšte registrovala. A hrvatska policija ih je jos brže prebacila do granice Bosne i Hercegovine i Bihaća.

Neće odustati, ubrzo će ponovo pokušati preći granice i tražiti azil i sve tako dok ne dođe do svog brata u Njemačkoj.

Nadine Maliki, 32, Sirija

Nadine Maliki dolazi iz mješovite, sirijsko-marokanske obitelji, iz Alepa. Siriju je napustila prije dvije godine. Većinu tog vremena provela je u Turskoj, u pograničnim gradovima Reyhanlı i Antakya. Nema obitelji. Njezini su roditelji umrli. Nikada se nije udala.

U Sloveniju je ušla 3. svibnja ove godine. Sedam dana nakon što je iz Bosne i Hercegovine krenula na ‘game’, kako migranti zovu put u bolje sutra. Pješačenje šumama i planinama jedva je izdržala. Kada je stigla u Sloveniju, mislila je da su njezini problemi gotovi. Ali, pogriješila je kao i stotine izbjeglica i migranata prije nje. Bila je u skupini migranata koja se automobilom iz Slovenije u Hrvatsku vozila prema Ljubljani, ali ju je zaustavila slovenska policija.

"Kamo ćete, policajac je viknuo na nas s puškom u ruci. Bila sam uplašena. Grubo su me izvukli iz automobila. Nisam znala što da radim, što da kažem. Tresla sam se", rekla je potpuno iscrpljena i šokirana Nadine. Skladište u bosanskoj Velikoj Kladuši vode španjolski volonteri iz humanitarne organizacije No Name Kitchen.

Prošlo je samo nekoliko sati otkako su je hrvatski policajci natjerali preko granice natrag u Bosnu i Hercegovinu. Devet dana nije normalno spavala.

"Palestinski me prevoditelj vrijeđao. Neprestano mi je govorio da lažem. Rekao mi je da će me vratiti u Bosnu. Da ne mogu ništa… Vikao je da zaboravim na azil. Ostala sam bez torbe u kojoj sam imala sve. Novac, malo nakita. Odjeću", rekla je Nadine plačući.

Oko nje su bili nagužvani izbjeglice i migranti, kojima su hrvatski policajci, kao što se činilo, uzeli cipele. Tražili su rabljene cipele. Pokazala nam je teške ogrebotine koje je dobila tijekom pješačenja u Sloveniju. Ovo je već bio njezin treći pokušaj. I jedini u kojemu se uspjela probiti do Slovenije.

"Tamo sam morala potpisati neki dokument (potvrdu o ilegalnom prelasku granice - op. a.). Ne znam o čemu je bila riječ. U Hrvatskoj su nas fotografirali", rekla je.

U Sloveniji je provela dva dana. Slovenska policija nije joj pružila priliku da podnese zahtjev za azil, već ju je predala svojim hrvatskim kolegama. Oni su je odveli u BiH. Prije toga razbili su joj mobitel.

"Trebamo pomoć. Čovječnost, a ne novac, razumijete li me?", uzalud je tiho govorila. I dodala:

"Neću odustati. Što je prije moguće, nastavit ću put. Bez obzira na vrijeme. Bez obzira na sve."

U utorak, 7. svibnja, Nadine je uz pomoć krijumčara - platila im je 2.500 eura - putem lanca usklađenih ‘taksi’ prijevoza stigla u Sloveniju. I ovoga su puta slovenski policajci prečuli njezin zahtjev za azil. Vratili su je u BiH preko Hrvatske. Neće odustati.

Bary Haidari, 40, Afganistan

U Biri, u velikim betonskim halama koje nemaju prozore nalaze se metalni kontejneri u kojima ima po nekoliko kreveta na sprat tako da je prostor u njima jako skučen, a osim toga sve je polumračno i veliki je nedostatak svjetla.

Jedan kontejner naizgled je drugačiji kontejner. Bio je uredan i ukrašen. U ukrašenom kontejneru živi zajedno sa još trojicom migranata i razdragani Afganistanac Bary Haidari. Rođen je u Kabulu. Bavi se dizajnom i životni san mu je da živi u Londonu. Prije tri godine je krenuo iz Kabula. U Bihaću je već sedam mjeseci.

Pet puta je pokušao preći granicu Hrvatske. Jednom je čak trinaest dana pješačio preko planine na severozapadu BiH. Svaki put kada bi ga hrvatska policija uhvatila, kaže, bili su jako grubi. Razbili bi im telefone i poderali sve dokumente.

Bary nam je tiho rekao zašto je napustio svoju zemlju. Plašio se da ne čuju njegovi cimeri.

Ima četrdeset godina i neće odustati od svoga sna, od života u Londonu.

Farzad Kazim, 29, Iran

Za sebe kaže da nije klasičan politički izbjeglica. Ako dobije šansu, podnijet će zahtjev za politički azil u Sloveniji ili bilo gdje drugdje u EU, „osim u Hrvatskoj“.

„Dolazim iz Irana. Morao sam napustiti domovinu zbog pritiska politike i regresivnog društva. Ja sam napredan, moderan čovjek, pa su me zbog toga stalno napadali. Ni slučajno nisam ekonomski migrant. Dolazim, naime, iz bogate obitelji, ali sam morao otići. Religijski pritisci bili su sve veći i veći“, na savršenom je engleskom rekao nizak, a mišićav Farzad, govoreći ispred smještajnog centra Miral na periferiji Velike Kladuše. Tamo je već mjesec dana.

„Dobrodošli u Zombiland. Ovdje nema čovječnosti“, pozdravio nas je Farzad, koji je napustio Iran dvije godine prije završetka studija međunarodnog prava. Želio je postati profesor na sveučilištu. Siguran je da će jednom završiti studij.

Bio je član iranske omladinske reprezentacije u taekwondou. Položio je ispit za trenera gimnastike, kojom se bavio niz godina. Trebao je voditi sportsku emisiju na iranskoj televiziji.

Dom je napustio prije deset mjeseci. Iako je na izbjegličkom putu izgubio jedanaest kilograma, izvrsna tjelesna spremnost omogućila mu je da se iz srpskog Šida, sakriven ispod vlaka držeći se šasije vagona, tri puta uputi prema Sloveniji.

Svaki su ga put otkrili slovenski policajci, posljednji put prije četiri mjeseca u Dobovi kod hrvatske granice. „Nikad nisam dobio priliku podnijeti zahtjev za politički azil. Slovenski policajci ignorirali su moje zahtjeve. Svjestan sam svojih prava i međunarodnih konvencija. Nisu me slušali. Nisu me shvatili ozbiljno.“

Slovenski policajci svaki su ga put ponovno predali hrvatskoj policiji. Jednom je morao platiti kaznu za ilegalni prijelaz granice koja iznosi nešto više od 200 eura. Kada se pokušao pješice probiti u Sloveniju, uhvatila ga je hrvatska policijska patrola. Pretukli su ga i razbili mu mobilni telefon - o takvom postupanju govore mnogi izbjeglice i migranti.

Najgore iskustvo imao je u Mađarskoj, gdje je prošao granično područje tamo gdje nema zida. Mađarski su ga policajci uhvatili i bacili na zemlju. „Policajac je stavio pištolj na moje čelo. Bojao sam se da će me ubiti. Malo je pomaknuo pištolj i pucao odmah pored moje glave“, rekao nam je Farzad koji je nekoliko godina bio član specijalnih snaga iranske vojske.

Kada je još bio u Iranu, „određeni ljudi iz režima“ htjeli su ga poslati u Siriju za podršku režimu predsjednika Bashara al-Assada. Poznavao je mnoge dječake i muškarce koji su uzalud umrli na sirijskim bojištima. U ratu za nekog drugog. Nikako nije htio otići u rat. To je dodatno pogoršalo njegove probleme s vlastima.

Rekao nam je da će nastaviti pokušavati prodrijeti u Europu. Nema drugog izbora, kaže.

„Ako od mene ostane samo jedan prst, on će nastaviti ići prema Europi“, dodao je. „U Europi nas izbjeglice ne razumijete. Mi izbjeglice bježimo za svoje živote, u opasnosti smo. No, istina je da na migrantskim rutama ima i dosta loših ljudi. To je razumljivo. I to se najbolje vidi u kampu Miral. Ovdje noću ne mogu spavati. Puno je droge, alkohola, nasilja i kriminala. Primjerice, noćas su mi ukrali odjeću. Ali ja sam drugačiji od njih. Želim da Europa to sazna. I shvati“, zaključio je Farzad.

Za nekoliko dana obavijestio nas je da se sa skupinom izbjeglica ponovno uputio prema Sloveniji. „Molite za nas!“

Nakon dva dana šutnje uslijedio je kratak poziv i izvješće o nasilju hrvatske policije. „Hrvatski su nas policajci dobili i vratili u Bosnu. Strašno iskustvo. Ovog su nas puta još brutalnije pretukli. Postavili su se u koridor i tukli nas pendrecima i šakama. To je dugo trajalo... Nekoliko je ljudi bilo teško ozlijeđeno. Svima su nam razbili mobilne telefone. Ukrali su nam novac i nakit. Uzeli su naše torbe. Oni su kriminalci! Lopovi! Sedam kilometara prije bosanske granice u kiši i blatu morali smo izuti cipele. U Veliku Kladušu vratili smo se bosi.“

Farzad je očajan. Nakon posljednjeg povratka u Veliku Kladušu povjerio nam je da je već tri puta pokušao samoubojstvo. No, nije imao dovoljno hrabrosti. Sada ozbiljno razmatra četvrti pokušaj.

„Jedina opcija koju imam osim samoubojstva je povratak u Iran. Tamo će me ubiti jer sam društveno neprihvatljiv. Također ću naštetiti svojoj obitelji. Ja doista ne znam što da radim. Ne želim ostati u Europi. Ovdje nema čovječnosti. Susrećem samo zlo“, dodao je mladi Iranac drhtavim glasom.

Ihsan Ullah, 29, Afganistan

Muškarac podiže svoju majicu i pokazuje nam veliki rez na stomaku. Zove se Ihsan Ullah i kaže da je prije dvije godine krenuo iz Afganistana. Vec je šest mjeseci u Biri, u bosanskom kampu blizu Bihaća.

Na lošem engleskom samo ponavlja kako mu hrvatska policija nije htjela pomoći. Tri puta je pokušao preći granicu i jednom je čak stigao do Slovenije, a dva puta je vraćen sa hrvatske granice.

Kaže da mu je najteže bilo posljednji put u januaru ove godine. Bilo je hladno i dok su prelazili planinu Plješevica dobio je užasne stomačne bolove. Ušli su devet kilometara u unutrašnjost Hrvatske kada ih je policija uhvatila. Imao je jake bolove u stomaku, tražio je pomoć jer su bolovi bili nesnosni.

Ipak, hrvatska policija, kaže, nije htjela pomoći. Njemu i migrantima u grupi razbili su telefone, uzeli novac i poderali dokumente, nisu ih htjeli registrovati. Vratili su ih na granicu sa i BiH i to kroz šumu.

Ihsan je završio u bolnici u Bihaću gdje je operisao žuč. Izvadili su mu kamen iz žuci. Kaže da se još oporavlja, ali jedva čeka da ponovo krene na put.

Amir Abdul Aldollahivizi, 40, Iran

Skupina od deset muškaraca, prljavih i potpuno iscrpljenih, na hladan i kišan svibanjski dan šetala je Velikom Kladušom. Tražili su neki prostor u kojem bi mogli provesti noć. Došli su ravno iz šume. Vani je kišilo kao iz kabla. Da je samo jedan stupanj manje, možda bi čak i padao snijeg. Slijedili su ih psi lutalice, kojih u ovom dijelu Bosne ima puno.

Hrvatska je policija deset izbjeglica i migranata nakon tučnjave i oduzimanja ili oštećenja njihovih mobilnih telefona, ostavila 20 kilometara sjeverno od granice s Bosnom i Hercegovinom. Nekima su uzeli i cipele. Umorni, gladni i ozlijeđeni, pješice su došli do Velike Kladuše.

Među njima bio je i 40-godišnji Amir Abdul Aldollahivizi, epidemiolog iz iranskog Isfahana. Bio je jedini Iranac u skupini koja se upravo tada - kroz Hrvatsku - vratila iz Slovenije. Osim njega su u skupini bila dva Afganistanca i sedam Pakistanaca.

"Odmah ću se vratiti u ‘game’. Ne mogu čekati, ne smijem čekati. Moja supruga i sin već godinu dana borave u Njemačkoj. Obećao sam im se pridružiti. Zato sam krenuo na put", rekao je sjedokosi gospodin. Izgledao je bar petnaest godina stariji.

Niz godina radio je u klinici u Iranu kao liječnik. Zbog svojih slobodnih uvjerenja neprestano je bio pod pritiskom režima, ali o tome nije htio puno govoriti.

"Morao sam otići. Bilo je pitanje života ili smrti. To je sve", rekao je.

Sa suprugom i sinom napustio je Iran prije tri godine. Otišli su u Tursku, gdje je Amir Abdul radio kao krovopokrivač i prodavač u prodavaonici namještaja. Žena, po zanimanju programer, radila je u kozmetičkom salonu. Prije godinu dana odlučili su otići u Europu. Supruga i sin nastavili su dalje, a Amir Abdul obećao im je da će im se pridružiti čim bude mogao. Iz Turske je u Bosnu i Hercegovinu stigao kroz Grčku, Albaniju i Crnu Goru.

"Moj je cilj Njemačka. Na put sam krenuo s velikom grupom, iz Bihaća. Iz sigurnosnih razloga izabrali smo duži put. Ubrzo nakon prelaska bosansko-hrvatske granice u brdima sam uganuo gležanj. Nisam mogao nastaviti. Ostao sam iza. Sam", ispričao nam je.

Deset dana nije mogao normalno hodati, osjećao je strašne bolove i bio je bez hrane.

"Trpio sam. Nisam znao što da radim. Kretao sam se vrlo sporo. Susreo sam medvjeda. Bojao sam se da ću umrijeti u šumi, usamljen. Jeo sam travu i kukuruz. Cijelo sam se vrijeme bojao. Postajao sam očajan. Ali nekako sam se probio u Sloveniju", ispričao nam je Abdul u Velikoj Kladuši. Prije razgovora s nama pojeo je prvi ozbiljan obrok u dvanaest dana.

U Sloveniju je ušao u šumi iznad Kočevja. Prvog mještanina kojeg je susreo pitao je gdje se nalazi najbliža policijska postaja. On ga je uputio prema gradu. Pješice je krenuo tamo.

"Uskoro je stigao policijski automobil. Policajcima sam rekao da sam deset dana prolazio kroz Hrvatsku i da bih želio podnijeti zahtjev za azil u Sloveniji. Rekli su da to neće biti problem. Bili su ljubazni. Odveli su me do obližnje rijeke i fotografirali. Htjeli su da za zapisnik kažem da sam preko rijeke ilegalno ušao u Sloveniju. Ali to nije istina. Zato to nisam htio učiniti. Njihovo se ponašanje odmah promijenilo.

"Rekao sam im da želim podnijeti zahtjev za azil. Policajci su mi odgovorili da ‘nemam šansi’. Da im u Sloveniji ‘ne trebam’. Vrati se odakle si došao, rekao mi je slovenski policajac", ispričao je Abdul.

Policajci su Abdula odveli u policijsku postaju u Kočevju i odande do hrvatske granice, odakle su ga zajedno s grupom migranata vratili u Bosnu i Hercegovinu.

"U Hrvatskoj su nas užasno tretirali. I meni su uzeli cipele. Primio sam par udaraca. Ukrali su mi mobitel. Ne znam zašto se tako ponašaju prema nama. Očito je da nas mrze. Mi za njih nismo ljudi. Ovo nije samo rasizam", rekao je Abdul.

Iranski je liječnik očajan. Neprestano je govorio o smrti, jedino što ga drži je njegova obitelj.

"Pod svaku ću cijenu otići svojoj ženi i sinu u Njemačku. Pokušavat ću i pokušavati i pokušavati. Već sam svašta pretrpio. Samo mi se noge moraju oporaviti", objašnjavao nam je.

Ulicom na kojoj smo se mi novinari susretali s izbjeglicama, cijelo su vrijeme šetali psi lutalice i školska djeca. Ni jedni ni drugi nisu ni pogledali iscrpljene ljude u bijegu, odjevene u stare jorgane.

Bilel Dabbabi, 27, Tunis

Bilel Dabbabi iz Tunisa godinama je radio kao kuhar. Slabo je zarađivao, posao je bio težak, a priliku za napredovanje nije dobio. Želio je bolji život, pa je krenuo „prema Europi“. Avionom je iz Tunisa otputovao u Srbiju. Zatim se pridružio migrantskoj karavani na balkanskoj ruti.

Bilel je klasični ekonomski migrant. Oni danas u Bosni i Hercegovini, u slijepom crijevu balkanskih izbjegličkih i migrantskih ruta, predstavljaju većinu, s obzirom na to da se nalaze na dnu prehrambenog lanca europskog azilnog sustava.

Bilel je u Bosni već dobrih pola godine, nakon što je osam mjeseci bio na putu. Otkad boravi u bosanskom izbjegličkom kampu Miral, pet se puta pokušao probiti u Italiju. Prije toga još je dva puta isprobao sreću ulaskom u Mađarsku.

U Sloveniju je ušao samo jednom, 3. svibnja ove godine, nakon što je grupa od pet ljudi šest dana hodala kroz Hrvatsku i pola dana kroz Sloveniju.

Slovenska policija zaustavila je njegovu skupinu 24 kilometra južno od Ljubljane. Bili su u automobilu koji se, prema Bilelovim riječima, zaustavio kad su stopirali u blizini hrvatske granice. Nju su prešli u blizini Kočevja.

„Slovenski su nas policajci s uperenim puškama izvukli iz automobila. Odveli su nas u policijsku postaju. Bilo je devet sati uvečer. Tri od naših pet torbi ostalo je u automobilu. Nikada nam ih nisu vratili“, kazao je Bilel ispred improvizirane klinike u Velikoj Kladuši, kojom upravlja organizacija za solidarnost SOS Velika Kladuša.

U Sloveniji je htio podnijeti zahtjev za azil. To je odmah rekao i palestinskom prevoditelju koji je pratio patrolu slovenske policije. Novinarima je rekao da ih prevoditelj uopće nije slušao.

„Bilo je svejedno što kažemo. Usput je izmišljao. Nije nam vjerovao odakle dolazimo. Govorio nam je neka priznamo da smo vozaču platili i da je krijumčar. Palestinac nas je vrijeđao. Tretirao nas je kao pse. Taj prevoditelj mrzi ljude. Odveli su nas na policiju. Odvojili su muškarce i žene. Obje su skupine spavale u sobama bez prozora, ljudi su bili gladni i žedni“, ispričao je u Velikoj Kladuši.

Sjedio je ispred frizerskog salona u ulici s najviše izbjeglica i migranata, u srcu onoga što je ostalo od balkanske izbjegličke rute.

U policijskoj postaji Bilel Dabbabi ponovno je pokušao zatražiti azil. „Odmah su me odbili. Drugima su rekli da će ga moći zatražiti sljedećeg dana, kada će nas odvesti u smještajni centar. Umjesto toga, ujutro smo bez doručka odvedeni na sud.“

Tamo je glavnu ulogu opet odigrao palestinski prevoditelj.

„Htio je da na bilo koji način svjedočimo protiv vozača. Nismo mogli podnijeti zahtjev za azil. Nisu nas slušali. Proveli smo još jednu noć u policijskoj postaji“, nastavio je svoju ispovijest umorni Bilel.

Dodao je da su u Sloveniji potpisali neke papire. Nije znao o čemu je riječ. Kaznu za ilegalan prijelaz granice nisu morali platiti.

Slovenska policija tog ih je jutra rano odvela do hrvatske granice i predala hrvatskoj policiji, rekao je.

Slijedilo je ono o čemu pričaju mnogi migranti koji su vraćeni u Hrvatsku: policajci su ih pretukli, uzeli ili razbili njihove mobitele, uzeli im novac, cipele i ženama nakit.

Nakon četiri sata divlje vožnje, kako tvrdi Bilel, doveli su ih do granice s BiH. Tamo su ih, kao pse, natjerali na bosansku stranu, blizu Velike Kladuše. Hodali su satima.

Iscrpljeni i gladni, nisu imali gdje spavati jer je kamp Miral pun.

Abdallah Al Hamadah, 30, Irak

U kampu Ušivak koji se nalazi nekih dvadesetak kilometara Sarajeva, upravo se vratio tridesetogodišnji Abdallah Al Hamadah iz iračke Basre. Nije mu uspelo preći granice.

Mnogi migranti nakon niza neuspjelih pokušaja prelaska granice i nakon što sve izgube te usljed pretrpanosti u migrantskim centrima u Bihaću se često se odluče vratiti u Sarajevo, gdje također postoji migrantski centar Ušivak. Tu se oporave, zovu porodice da im pošalju novce, kupe nove mobitele i pripremaju nove rute za prelaske granica.

U aprilu Abdallah prvi put je pokušao sa grupom drugova iz Bihaća, preko planina i šuma preći granicu prema Hrvatskoj.

Pješačili su sedam dana bez prestanka i uspjeli preći Hrvatsku i ući u Sloveniju i to nekih dvadeset kilometara u unutrašnjost. A onda im je nestalo pitke vode, a i baterije telefona su im bile prazne. Bili su prisiljeni izaći iz šume u naseljena područja.

No, ubrzo se pojavila policija iu uhapsila ih. Shvatili su da ih je ustvari policijski dron locirao. Nisu se opirali, pa i policija nije bila gruba, ali su im onesposobili telefone i zapalili sve deke i vreće za spavanje.

Abdalah tvrdi da su pokušali razgovarati sa policijom i zatražiti azil, ali nisu ih ni slušali, jednostavno su ih ubacili u kombi i brzo prebacili na hrvatsku granicu, a onda ih je hrvatska policija odmah prebacila u BiH. Niko ih nije registrovao.

Kaže da se sprema i brzo će ponovo za Bihać sa novim prijateljima koje je upoznao u Sarajevu. Imaju nove telefone i nove rute. Cilj im je Italija, Trst ili Milano, a poslije Francuska ili Njemačka.

Dok nam je pokazivao fotografije svoje supruge i dvije kćerke koje su ostale u Basri samo je kratko prokomentarisao “ne mogu odustati, moram im naći bolji dom”.

Odgovor policije na navode koje su izbjeglice iznele objavljujemo je u glavnoj priči.

Ovaj tekst je nastao uz potporu Journalismfund.eu i u suradnji novinarki i novinara iz BiH, Hrvatske i Slovenije.